Jedna od stvari koja mi se često događa u poslu je to da se znam naći na događajima na koje inače ne bih otišao. Ne zato što ne želim, već jednostavno, život vikendom donosi neke druge stvari kao što je velika spenza, popravljanje stvari po kući i vječno neuspjeli pokušaj - sređivanja vrta iza kuće. Tako me je prošlog vikenda posao odnio na 50-u obljetnicu KUDa Marko Marojica iz Župe dubrovačke. Negdje između obveze da odradim svoj posao i da budem u pravo vrijeme na pravom mjestu shvatio sam jednu stvar - čaroliju folklora. Ima nešto tako umirujuće i uzvišeno u tom folkloru, nimalo pomodno i potrošno kao mnoge stvari u vremenu u kojem živimo.
Nitko ne propituje jesu li tradicionalni kostimi "u trendu" ove sezone niti itko remiksira stoljetnu tradicionalnu glazbu u elektronsku formu nazivajući to inovacijom. Folklor postoji i opstaje isključivo zbog ljubavi generacijama njegovane i prenošene s koljena na koljeno mlađim naraštajima. Pozornica je bila ispunjena mladima koji su vjerojatno pola svog života proveli na TikToku, ali su ipak tradicijski plesovi zarobila njihova srca. Bilo je prekrasno gledati mlade ljude kako plešu puni samopouzdanja, pod budnim okom ponosnih roditelja, baka i djedova.
U vremenu u kojem tradicija obično traje onoliko koliko i priča na instagramu, prizor preda mnom bio je obećavajući jer, nije sve otišlo u vjetar, tradicija ipak živi. I tad sam među izvođačima spazio mog vodoinstalatera kako obučen u nošnju pleše rame uz rame sa svojim ocem. Shvatio sam da ga poznam kao čovjeka koji mi malo-malo spašava stvari po kupaonici olitiga po banji. Dosad je za mene on bio meštar, a svomu ocu je dječak kojega je godinama vodio na probe folklora.
Te se uspomene ničim ne mogu platit. Gledajući šarenilo nošnji, kretnju brzih plesova te slušajući zvukove tradicijskih instrumenata, nešto mi je drugo, sasvim neočekivano i na prvu nespojivo palo na pamet: Svjetsko nogometno prvenstvo. Pratite me, molim vas, sve ću vam objasnit. Poput milijuna ljudi svakodnevno pratim gotovo sve što se događa na svjetskom prvenstvu. Ovaj tekst pišem prije utakmice Engleska - Hrvatska, djelomično jer ne mogu predvidjeti rezultat, a isto tako iskustvo je pokazalo da mi nije baš pametno ostavljat zapise o mogućem rezultatu.
Moram priznati da sam oduševljen s onim što se događa izvan terena. Shvatio sam da navijači koji dolaze iz manjih zemalja imaju snažniju osobnost. Uzmimo za početak Škote. Tartan vojska " pokorila" je Ameriku svojim kiltovima, gajdama, limenom glazbom, pjesmom i nestvarnom količinom konzumiranih piva. Ako bostonskim pivnicama nije jasno zašto im je posao narastao do neslućene mjere, nek‘ pažnju obrate na muškarce obučene u tartan koji prije doručka kreću s pjesmom i veseljem. Ili, recimo Norvežani i njihov vikinški ritual veslanja za koji vjerujem da zaslužuje UNESCOVU zaštitu. Stotine navijača koji sjede na Times Squareu i simuliraju veslanje na zamišljenim vikinškim brodovima, pritom jednoglasno uzvikujući "ROW" (veslaj!).
Sve to ponavlja se na trajektima, podzemnoj željeznici pa čak i na bejzbol utakmicama, što sve skupa zbunjuje već zbunjene Amerikance kojima još nije sasvim jasan koncept nogometa, a kamoli Vikinga. I na kraju, tu su naši jedinstveni hrvatski navijači. Kockice, zastave, pjesma uz harmonike i tamburice, šalovi visoko podignuti u zrak. Veselje koje pršti energijom, radost kojom ispraćaju nepoznate, zatečene i šokirane mladence s pjesmom "Izađi mala". Naši se navijači ne čuju, oni se jednostavno doživljavaju.
Njihova se pjesma ne gasi. Vjerujem da hrvatska djeca već u majčinom trbuhu znaju navijačke pjesme. Gledajući sve to, nisam se mogao načudit zašto su veće nacije puno tiše i smirenije. Engleska ima Morrisov ples, limenu glazbu i narodne pjesme. Srednjovjekovne tradicije i seoske svečanosti koje uključuju aktivnosti koje strancima nemaju apsolutno nikakvog smisla. Nijemci također imaju mnoštvo tradicionalne glazbe dok u Francuskoj stanovništvo ne čine samo elegantni ljudi koji odmjereno sjede i piju kavu.
Pa kud su svi nestali? Možda je uspjeh neke zemlje postao prioritet pa je tradicija ostala po strani. Možda vjeruju da bi svi nogometni navijači trebali isto izgledati, nositi identične dresova dok pristojno plješću. Čini se da manje nacije stvari gledaju malo drugačije. Nogomet nije samo devedeset minuta, za nogomet se "grize", to je naše, to je naš identitet. U sve to utkan je dio povijesti i našeg doma. I to je ono upravo ono čemu sam svjedočio u Župi Dubrovačkoj.
Ta djeca nisu samo učila plesne korake, ona su sticala nasljeđe, prenošenje kulture s generacije na generaciju. Obitelj, glazba, plesni koraci. Odmalena. U tome možda i leži tajna navijača koji dolaze iz manjih zemalja: oni ne stvaraju umjetnu atmosferu, oni nastavljaju tradiciju stvaranu generacijama.
Prvenstvo će doći kraju, pola će ih slaviti, ostatak će se još mjesecima prepucavati o sudačkim odlukama. Ja ću nakon posljednjeg zvižduka s terena pamtiti ipak nešto drugo. Svog vodoinstalatera kako ponosno pleše uz svog oca. Jer najčešće velike pobjede nemaju nikakve veze s nogometom. A vama dragi moji Župjani, sretno bilo i balali još dugo godina!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....