Volite li iznenađenja? Osobno nisam baš neki ljubitelj, bar ne u slučaju ako sam ja taj iznenađeni. E, ali s druge strane, ako treba zakuhat iznenađenje, tu sam prvi! Prije nešto dana kućanstvo Thomasovih bilo je povećano za značajan broj Engleza. Naime, došla mi je obitelj iz Velike Britanije što ovako na papiru izgleda jednostavno, ali daleko od toga da je stvar bila crno – bijela. U stvarnosti se radilo o logistici dostojnoj špijunskih filmova prepunih tajni, obmana i povremene panike.
U središtu događanja bila je moja majka koja je prva doputovala misleći kako je pred njom dvotjedni, pomno planirani, lagani odmor u Dubrovniku. Ono što nije ni slutila je to da će se očekivani mirni odmor pretvoriti u obiteljsko okupljanje u kompletu sa suzama, pečenim patatama i skoro srčanim udarom.
Dakle, sletjela je prošli vikend očekujući – potpuno pogrešno – mirna dva tjedna sa mnom i mojom suprugom, uz knjigu, čaj, mir i uživanciju. Prvi je tjedan protekao uobičajeno, uz posjet zidinama, kafu na Stradunu, čak i brzinski kupanac u rasfreškanom moru (čitaj: otpali mi prsti od studeni).
Lagano smo uklizali u drugi tjedan, a u mene je majka, koja inače nikad ne putuje bez strogog rasporeda i najmanje tri turistička vodiča, već isplanirala neke izlete i posjete restoranima. Ono što nije znala, a zbog čega sam se ja preznojavao od muke, je to da ćemo sve njene planove zavitljat kroz prozor. Iza kulisa, majci iza leđa, sestra i njen muž, skupa s nepučom, također su planirali svoje putovanje, naravno, isto u Župu. Tajna misija koja je mogla završiti na dva načina: u suzama radosnicama ili na hitnoj -srčanoj.
Mojoj engleskoj obitelji tajnovitost nikad nije bila jača strana, mi nismo u stanju organizirati ni obiteljski ručak, a da za to ne zna pola sela. Međutim, ovaj put kroz tihe razgovore, kodirane poruke i jedan gotovo "fatalni" poziv putem FaceTimea, uspjeli smo sve uglaviti. Ostatak familije doputovao je točno tjedan dana nakon majke. Plan je bio da prvo dovedem nećakinju, a da njeni roditelji budu kao veliko finale. Ja sam dosta dobar u čuvanju tajni, za razliku od moje žene koja je poput otvorene knjige. Ako ima neka tajna možete biti sigurni da će je ona blebnuti u prvih pet minuta – najčešće na sav glas pita "A što još ništa ne govorimo tvojoj mami?"
Dakle, držeći i nju podalje od informacija značilo je imati jako dobru samokontrolu. Dan velikog susreta počeo je vrlo nevino – s neuobičajeno velikom količinom spenze. Sasvim prirodno, majka se čudila tim količinama mesa i patata dovoljnih za nahranit britansku vojsku. "A, ma sniženje je pa je grehota ne kupit," rekao sam joj pokušavajući biti hladnokrvan dok sam u kolica stavljao još jednu vreću patata. Nakon toga sam objavio da moram "skoknut do aerodroma zbog sastanka", na što je moja majka otklimala misleći da idem pokupit nekog kolegu biznismena ili da sam jednostavno opet zaboravio platiti parking. Umjesto toga, sa srcem u grlu sam (do)čekao svoju dragu nećakinju. Bila je to dirljiva scena poput onih iz obiteljskih filmova nedjeljom popodne, prepunih suza i radosti.
Nakon što je nećakinja ušla u naš stan moja se majka "zamrznula", ne trepćući od šoka. Prvo su krenule suze, a onda paljba s pitanjima: "Što? Kako? Kad? Gdje su ti mama i tata?" Tad sam mrtav-hladan ispalio još jednu laž: "Ah, oni nisu mogli doć‘." Za sat vremena, u velikom finalu, ušetali su u mene sestra i zet, ostavivši moju majku u totalnom šoku. Nisam bio siguran hoće li se rasplakati, nasmijati ili pasti u nesvijest. Svo troje je bilo moguće. Dali smo joj čašu vode i onda još podmazali s nečim malo jačim, svi skupa valjajući se od smijeha. Nakon što se cijeli kaos malo slegnuo, napokon smo sjeli, okupili se oko stola u nas u Župi, prvi put nakon 2017. godine.
Bila je to čista radost. Taj je tjedan Dubrovnik dobio svoj komadić Engleske. Po cijele dane netko je kuhao čaj. Taracu smo pretvorili u cjelodnevnu piknik zonu sa sendvičima, kremama za sunčanje uz raspravu koja je metoda najučinkovitija u borbi protiv komaraca. Vozeći majku u zračnu luku rekla je "Ne mogu vjerovat da ste sve uspjeli držati u tajnosti". "A, evo, ni ja," odgovorio sam joj smijući se. Dok sam je ispraćao mašući joj, nisam se mogao prestat smješkat. Trebamo iznenađenja u životu jer se bez njih dani pretvaraju u rutinu, postaju predvidljivi. Ponekad nas ovakve stvari podsjete koliko smo voljeni, a svakako nam i ostaju priče za prepričavanje. Ono što sam naučio prošli tjedan je da su najbolji trenuci u životu upravo oni od kojih ti srce zna poskočit – ponekad doslovno!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....