Nekako mi se čini neobično u prvoj polovici siječnja pitati "kakvo je more?" To je tema rezervirana za lipanj i ljude koji nose neoprensko odijelo. Međutim, upravo sam to prošli vikend pitao u mene ženu, ni sam ne vjerujući u izgovorene riječi. Ona, mrtva hladna kaže: "Savršeno. Vrlo osvježavajuće." Zastao sam. "Osvježavajuće" je riječ koja ima mnogo značenja. Hladni povjetarac. Pepermint. Ili, u ovom slučaju, nešto što je vrlo neugodno, ali moderno i time društveno prihvatljivo. "A temperatura?" nastavio sam. "Oko 13 stupnjeva."
Majke ti mile, ko da me grom pogodio. Dakle, njena prva banja u ovoj godini. Sredina siječnja. Trinaest stupnjeva. Sve ovo izrekla je mirno, s veseljem u glasu i bez imalo drame koja po meni tu i te kako pripada. Moja je supruga jedna od onih ljudi, ljubiteljica studenoga mora. Osoba kojoj led ne predstavlja opasnost već izazov. Lani je sudjelovala na nekom tečaju u sklopu kojeg je neko vrijeme provela u kadi napunjenoj ledom.
To nije bio nikakav poziv u pomoć, to je bio čisti wellness. Uživancija. Prema njenim riječima, čini se kako postoji sistem ulaska u ledenu vodu. Riječ je o metodi koja uključuje pravilno disanje, mentalnu posvećenost trenutku, dok pritom zanemaruješ tijelo koje se buni. Spomenuta metoda mi je nepoznata, nisam je naučio. Međutim, kad malo prevrtim film unatrag, tehnički bi se i ja mogao nazvati ljubiteljem plivanja u hladnoj vodi/moru.
Kao dijete, većinu godišnjih odmora s roditeljima provodili smo na moru u Engleskoj, temperatura nije prelazila 15 stupnjeva čak i ako je sunce nemilosrdno pržilo. Modre usne nisu bile znak za brigu, pothlađivanje nije bila kategorija o kojoj se govorilo. Sestra i ja po cijele smo dane ulijetali u valove, uz kratke pauze u kojima bismo pojeli navlaženi sendvič. Rekli bi "što dijete zna što je 100 kila". Temperatura nas nije brinula, u tom trenutku nama je bila normalna. More ti je pred nosom, što ćeš nego se kupat. Međutim, s godinama taj se odnos promijenio.
Tijelo je počelo osjećat‘ promjene – zglobovi su počeli škripat i bolit‘, koža se promijenila, stvari počinješ gledati nekim drugim očima. Ali, ironično, ima i onih (eto, u mene žena) koji misle drugačije. Prije nekoliko godina prilikom pješačenja jugozapadnom obalom Engleske u kojem smo u šezdesettri dana prešli 1500 kilometara, gotovo svakodnevno smo susretali ljude koji uživaju u kupanju u hladnome moru.
Nije riječ o nikakvim ekcentricima, kupale su se cijele ekipe ljudi, veselo iskakale iz ledenih valova, puni radosti, veselja, poboljšane cirkulacije i odličnog raspoloženja. Resetiranje tijela i duše, a vjerojatno i svojevrsan lijek od svakodnevnice i stresova modernog života. Ovdje nije bilo riječi ni o kakvom testu izdržljivosti, to je bio festival smijeha, pjesme i ponešto alkohola. Imali su i imena: Vodene cure. Pink dame. Ipak, moj favorit je Plave s**e!
Ime koje jedino može proći u Britaniji: pomalo bezobrazno, a opet nevino i nošeno s ponosom. Većinom je riječ o ženama određene dobi, to kažem s oprezom jer njih godine nisu nimalo omekšale, dapače, dodatno su ih naoštrile. Jednom smo naletili i na grupu starijih muškaraca koji su sebe nazivali vrlo znakovitim i zvučnim imenom Plava j**a! Sve je bilo vrlo jasno.
"Trebao bi probati jednom", rekla je moja supruga, promatrajući kako probavljam njeno kupanje na 13 stupnjeva. Da bi stvar bila bolja, nije bila jedina. Dok je izlazila iz mora, onako sjajna i pomalo se dimeći od studeni, u more je ulazila cijela grupa naših poznanika - veselo, uz ciku i galamu, bez imalo straha. Dobrobit kupanja u hladnoj vodi, u ovom slučaju moru, dobro je poznata: poboljšanje cirkulacije, mentalnog zdravlja i općenito poboljšanje raspoloženja. "Kad izađeš vanka", objasnila mi je supruga, "odjednom osjetiš toplinu koja ti se rašiti po cijelomu tijelu".
Uzbudljivo je. Ma ne privlači me ni uzbudljivo, ni osvježavajuće, ali vjerujem u sve rečeno o ovoj temi. Očigledno je da su ljudi koji se ovako kupaju sretniji, smireniji i prisutniji. I u tome leži poanta: naviknuti na moderan život, na grijana sjedala u autu, klimatski ugođene prostore, slojeve debele izolacije između ugode i neugode. Hladna voda sve to "raznese", podsjeti nas da smo živi i da nam je tijelo u funkciji, da se brani od studeni.
Neću se pretvarat da me nije strah, trineast stupnjeva i dalje je neprivlačan broj, zamišljam kako mi studen krade dah, dostojanstvo i volju za nastavkom. A onda se sjetim onih genijalnih žena s engleske obale kako se smiju, pjevaju, žive na način koji nema veze s njihovim godinama. Tako sam se dogovorio sam sa sobom da ću, ako vrijeme nastavi bit ovako krasno, poć‘ se utoćat početkom veljače. Probat ću, pa što mi Bog da! Nikakvo herojstvo, nikakve ledene kupke, nikakva pripadnost grupama (iako bi Plava …. i te kako odgovarala). Ući ću polako, njorgat‘ glasno, vjerojatno žaleći svaku sekundu te odluke. Ali idem!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....