Tijekom ljeta čini se da je cijeli Grad Instagram scena: redovi pomno posloženih pića i skupocjenih koktela sa Stradunom u pozadini, nizovi influensera u pokušaju da namjeste opušteni izraz lica dok s profesionalnom opremom zaklanjaju pogled na većinu znamenitosti. Taman kad promislite da je “biser Jadrana” pokleknuo pod teretom Ryanaira i TripAdvisora, dogodi se čudo: Grad pokaže svoje pravo lice i ponovo servira svijetu sirovo, autentično i pomalo (za onoga tko ne zna) zapanjujuće iskustvo.
Prošlog su tjedna to bile dvije stvari, dva događaja, sasvim različita, a opet tako slična. Prvi je bio nastup folklora ispred Katedrale, a drugi spontano dijeljenje ručka (i to ne bilo kakvog) s iznenađenim turistima. Dubrovnik je ponovo izvukao asa iz rukava, progovorio svojim jezikom, podsjećajući svoje stanovnike, ali i turiste što je on zapravo; Dubrovnik nije tematski park, niti muzej, zasigurno nije filmska kulisa već uzbudljivo i nesvakidašnje mjesto koje zna kako ugostiti. Pa, počnimo s Linđom, zapravo, s Dubrovačkim ljetnim igrama, koje su po mom mišljenju više namijenjene stranim diplomatima i izvješćima EU fondovima nego li građanima Dubrovnika.
Nije sporno da su pozornice prekrasne, spektakularne i jedinstvene, da je program “svjetske klase” (stalno ponavljanje te riječi postaje besmisleno jer su Igre oduvijek imale samo najbolje), ali za lokalnog čovjeka stvari izgledaju kao da se događaju Gradu, ali ne da iz njega i dolaze. I tu stižemo do Linđove izvedbe pred Katedralom, tog dubrovačkog ansambla, ponosa Dubrovnika već dugi niz godina - uz spektar boja različitih nošnji te zvukova tamburica – bisernica i brača, kontrabasa, klarineta i gajdi te jedinstvenog zvuka lijerice. Nakon dugo vremena gledalište nisu zauzimali većinom turisti mašući se s programskom knjižicom. Došla je naša čeljad, došli su jer je to njihovo. Linđo nije samo folklor kao takav, muzejska postava raznovrsnih nošnji, Linđo je identitet Grada.
Ako je Linđo bio o nastupu, onda je događaj iz Šulića bio o instinktu. Prošle je nedjelje grupa građana pokazala što je pravi turizam ili bar, kako bi on trebao izgledati. Kao što u Šulića često zna bit’, lokalci su imali zajednički objed i to ne bilo kakav, već peku!
E, sad, dok su jeli shvatili su da okolo ima turista te su im velikodušno ponudili slasno meso i patate što je, očekivano, kod turista izazvalo iznenađenje i nevjericu, ali i zahvalnost. Bili su oduševljeni dobrodošlicom i autentičnošću događaja. I sve to bez hashtaga i oznaka, bez turističke organizacije “ručak s lokalnim stanovništvom”. Samo “obična” podjela hrane, jer što drugo napraviti kad imaš punu teču i punu plažu.
I za promjenu, nije se radilo o prodaji “destinacije”, već o Dubrovniku kao takvom. Ova dva događaja tvore parabolu o tome gdje je Dubrovnik: negdje između performansa i spontanosti, spektakla i jednostavnosti. S jedne strane Dubrovačke ljetne igre sa svojom institucionalnom “težinom” i ugledom sjetile su se pozvati ansambl koji čini dušu grada da to uradi na “glavnoj pozornici”. S druge strane, nekolicina građana je u jedno popodne napravila više za promociju Grada nego sve sjajne brošure i turističke kampanje zajedno.
Godinama se govori o tome da Dubrovnik riskira da ga poklopi vlastiti turistički uspjeh; masovni turizam je riječ koja se stalno ističe, a potkrijepljena je slikama prepunog Straduna u podne s obezglavljenim i suncem zamantranim turistima. Sa svih strana čuje se “Grad više nije naš”, što je zapravo istina.
Suludo visoke cijene stanova i stanovanja, broj stanovnika u staroj gradskoj jezgri kao u manjemu selu, a dnevni ritam diktira uplovljavanje brodova veličine manjeg planeta. I onda se dogodi ovakav spontani trenutak kao taj u Šulića i shvatiš da je duh Grada itekako živ, stenje pod pritiskom svega navedenog, ali samo čeka priliku da proviri i pokaže se u punom svjetlu. I to je stvar koja zbunjuje ljude koji dolaze: govorimo o gostoprimstvu, a zapravo nudimo servis.
Gostoprimstvo je stvar bez fige u džepu: instiktivno, pomalo neuredno, velikodušno. Servis je strukturirana, strogo koncipirana plaćena transakcija. Turisti su navikli na servis: jelovnik, račun, sljedeći molim. Ono na što nisu navikli, a htjeli bi (tko ne bi?), je gostoprimstvo. Taj trenutak kad ti totalni stranac na plaži pruži pjat s objedom. Ili kad te zvuk folklora zaustavi svojom ljepotom tako da zaboraviš kud si krenuo. Turisti dolaze i odlaze. Cijene će rasti i padati. Ljetne će Igre nekad bit’ bolje, nekad lošije. Ali duh Dubrovnika? On je vječan i treperi poput one žeravice ispod peke, čekajući samo da bude otkriven.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....