Kad su počinjali, bilo je to više iz želje da zadrže obiteljsku tradiciju koja se generacijama provlačila kroz obitelj Bratoš. U prošlosti su bili uglavnom trgovci, a vinovu lozu uzgajali su ‘usput‘.
Prvi se ozbiljnije ovom poljoprivrednom djelatnošću pozabavio Miho Bratoš, čiji je sin Ante sa suprugom Renatom nastavio uzgajati lozu i proizvoditi vino. S vremenom se razvila jedna lijepa priča o vinogradarstvu i vinarstvu koja danas, ujedinjena s turizmom, hrani ovu konavosku obitelj.
Susreli smo se u njihovu vinogradu na Grudi, na Gnjilama, blizu stadiona NK Slaven Gruda. Dan je oblačan i vjetrovit, sezona još nije počela, ali u vinogradu se nikad ne miruje. Orezuju se vinove loze, posla uvijek ima. Malo zatišje nastupi samo nakon berbe do vremena rezidbe. Sad se opet sve zahuktalo, a u sezoni će uzavreti.
Tenk uništio vinograd
- Moj otac je 35 godina radio u vinariji na Grudi. Zvao se Miho, zvali su ga Miše – sjeća se Ante Bratoš svog pokojnog oca. - Pošao je u prijevremenu mirovinu 2000. godine. Pitao me želim li se nastaviti baviti vinogradarstvom i vinarstvom, da ne ulaže uzalud. Došli smo do toga da želim i posadili smo preko 8000 vinovih loza. U ratu nam je u vinograd, naime, ušao tenk i sve pregazio. Tata nije htio odustati pa smo taj vinograd ponovo osposobili 2004. godine.
Ante je sve o vinu i vinovoj lozi naučio od oca.
- Najvažnije je grožđe, mora biti kvalitetno. To je naše blago koje treba pretvoriti u bocu – dočarava pomalo pjesnički.
- Njegov otac bio je principijelan čovjek – dodaje njegova supruga Renata, rođena Pelješka, porijeklom iz Hodilja. Renatin djed malo se bavio vinogradarstvom u Stonskom polju, pa je ovaj posao sigurno i u njenom genetskom kodu:
- Imao je nešto malo loza i po starinski u garaži na ruke mljeo grožđe, što se ne može usporediti s današnjom proizvodnjom – s osmijehom kaže Renata, koja je u obitelj Bratoš došla prije deset godina. Do tada je radila kao knjigovotkinja u Dubrovniku, a na Grudu se, kako kaže, brzo privikla.
Obiteljski posao
- Spontano smo došli na ideju upustiti se u proizvodnju vina od kojeg bismo mogli i živjeti. Napustila sam svoj posao knjigovotkinje u Gradu i posvetila se obitelji i obiteljskom imanju. U našoj firmi Bratoš vina d.o.o. preuzela sam prodaju i marketing, obilazim kupce i komuniciram s njima. Moj suprug, naime, radi u Poljoprivrednoj apoteci na Grudi, u slobodno vrijeme je u lozi i u podrumu, i ne bi mogao sam – kaže Renata. Kako krv nije voda, tako im se u poslu oko vinove loze i vina rado priključuju i njihove dvije kćeri.
- Naša sezona ne počinje kad i turistička, uvijek ima posla. Sad je vezivanje, pa malčiranje, pa pokosimo travu, pa punimo vino, stavljamo etikete, obiđemo kupce...
Nije im uvijek bilo lako.
- Ljudi i ne znaju koliko je truda i rada tu potrebno uložiti, a dok dođe do trganja, treba se dobro umoriti i oznojiti – ističe Renata. - Ovisimo o prirodi, nema faktora na koje mi možemo utjecati. U lipnju 2023. u 20 minuta su se skupili oblaci, došao je grad i uništio nam 50 posto uroda. A taman smo bili izašli iz korone... – sjeća se.
Vraćaju se iz grada, iz inozemstva...
U svojoj vinariji proizvode pet vina - dubrovačku malvasiju, maraštinu i muškat od bijelih vina, te crni merlot od kojeg prave i rose. Vinarija im je na Grudi, blizu doma, a godišnje proizvedu oko 15.000 boca. Najviše ih prodaju na kućnim vratima i kroz poslovanje s turistima.
U njihovoj maloj vinariji postoji i jedna, kako je Renata naziva, ‘tajna prostorija‘. Riječ je o cisterni koja je u vrijeme Austro-Ugarske uvijek bila puna vina, a kapacitet joj je 35.000 litara. Obložena je staklenim pločicama i počeli su je uređivati kako bi jednog dana u njoj ugošćivali vinoljupce, koji će moći izbliza vidjeti kako se nekad skladištilo vino.
Bračni par Bratoš sudjelovao je i u nedavnoj manifestaciji Vinski podrum u organizaciji Slobodne Dalmacije i Dubrovačkog vjesnika, gdje njihova vina nisu ostala nezapažena – dapače. Kao manja vinarija fokus posebno stavljaju na kvalitetu, koja je neupitna baš iz razloga što sami proizvode grožđe za svoja vina. A sirovina je najvažnija u svakom proizvodu!
- Trebali bismo povećati proizvodnju, ali teško je naći radnu snagu jer ne bismo mogli sami sve – dodaje Ante, čije ruke, s Renatinim, same održavaju vinograde i vinariju.
- I sad imamo potrebu za ljudima u vrijeme rezidbe, a posebno u vrijeme branja – istaknuo je.
- Za povećanje proizvodnje trebali bismo posaditi nove loze, a od sadnje treba proći 5 do 6 godina da ta loza dođe na rod - rezonira bračni par Bratoš.
Život na Grudi ipak ne bi mijenjali ni za jedan drugi. U krugu od 500 metara im je sve – dom, vinograd, vinarija, škola, vrtić, butige. Mnogi se vraćaju iz Grada, pa i iz inozemstva jer uviđaju koliko je život na rodnoj grudi bolji od podstanarskog bilo gdje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....