Vodič za posjetitelje Korčule bio je komercijalni poduhvat, prodavala se po 3 dinara na početku. Onda je netko prekrižio cijenu 3 i napisao 4 zbog inflacije

Zanimljiva priča stiže nam s otoka Korčule.

U godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata u Korčuli nije bilo turizma (od 1919. do 1921. otok Korčula je bio pod talijanskom okupacijom), no izgleda da je u godini 1922. ipak bilo nešto posjetitelja – turista, jer se je korčulanski opat, don Mašo Bodulić, našao ponukan tiskati svojevrstan vodič za strane posjetitelje - šalje nam Ante I. Curać iz Žrnova, kako se voli predstaviti, neumirovljeni penzioner.

Propitkivali ga

- Tko je bio spomenuti pisac? Don Maksimilijan (Korčulanima poznatiji kao dun Mašo), Bodulić, rođen je u Korčuli 1866., a umro u Dubrovniku 1935. godine. Završio je studij teologije u Zadru, bio svećenik u Pupnatu, u Lumbardi i u Korčuli. Godine 1919. imenovan je korčulanskim mitronosnim opatom, arhiprezbiterom i dekanom. Više puta je bio općinski i banski vijećnik Primorske banovine, uvijek dosljedan Pavlinovićevim i Klaićevim načelima narodnog jedinstva.

- Dok je bio korčulanski opat, njegovim zauzimanjem obnovljena je katedrala. Surađivao je svojim člancima u nekoliko novina dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegova kratka povijest Korčule objavljena je na njemačkom jeziku u Kromerizu u Českoj 1911. i 1929. godine. Vrlo je vjerojatno da se je po starome gradu Korčuli još prije Prvog svjetskog rata moglo vidjeti znatiželjne strance u obilasku njegovih starina. Mnogi su se vjerojatno zaustavljali i propitkivali župnika dun Mašu, pa je ovaj vrijedan svećenik odlučio napisati kratak izvadak iz povijesti svojega grada, namijenjen njegovim posjetiteljima – napominje Ante I. Curać.

- To je, dakle, prvi vodič (bedeker, kako su se tada zvale slične tiskovine) za posjetitelje Korčule. Primjerak vodiča iz 1922. godine je napisan na hrvatskom jeziku, preštampan iz ‘Narodne svijesti‘, a tiskan brzotiskom Dubrovačke Hrvatske Tiskare u Dubrovniku, kako je navedeno na stranici 3 vodiča.

- Vodič je bio komercijalni poduhvat, jer se je prodavao po 3 dinara na početku. Onda je netko prekrižio cijenu 3 i napisao 4 (inflacija?). Petnaest je njegovih stranica posvećeno reklamama tadašnjih korčulanskih i dubrovačkih trgovaca i zanatlija, koji su financirali tiskanje. Oglašivači su vjerojatno pokrili troškove objavljivanja, a uz to su ga zainteresirani kupci plaćali. Zanimljiva i poučna komercijalno-informatička kombinacija!

- Vodič sam dobio ljubaznošću gospođe Milojke Skokandić, direktorice knjižnice Ivan Vidali iz Korčule, kojoj zahvaljujem – naglašava Ante Curać.

Legenda

- Na stranici 2 se nalazi oglas Dubrovačke parobrodarske plovidbe s popisom teretnih i putničko-teretnih parobroda, te voznim redom linije, koje je Društvo držalo od jedne do druge Jadranske dužobalne luke, ali i jedne preko Jadranske iz Gruža do Barija.

- Na stranici 4 nalazi se fotografija ograde dvorišta zavoda Anđela Čuvara (časnih sestara Dominikanki) s pogledom na more i na zapadni dio grada Korčule. Autor se ispričava što nije mogao doći do drugih fotografija (klišeja) „da djelo ovog puta iziđe bolje ilustrovano“.

- Na stranici 4 počinje priča o postanku grada Korčule. Dun Mašo je, očito, bio dobar poznavatelj povijesti Korčule, te isto tako dobar tumač njenih povijesnih i kulturnih vrijednosti. Evo nekoliko citata iz njegovog teksta:

- O postanku grada Korčule na istoimenom otoku, koji se latinski zove „Corcyra-Nigra“, grčki „Korkyra Melaina“ (crn radi svojih negdašnjih gustih šuma), a talijanski „Curzola“, nemamo pouzdanih podataka. Kao što su se svi starinski gradovi dičili, da su bili utemeljeni od kakova junaka, tako predaja veli o Korčuli, da ju je utemeljio Trojanac Antenor. Ova legenda o osnivanju Korčule je nekada bila istaknuta na kamenoj ploči koja je stajala na zidu tvrđave „Od morskih vrata“. Na njoj je pisalo: Hic Antenoridae Korkyra prima Melaniae fundamenta locavit, što bi se moglo prevesti „Ovdje je Antenor postavio prve temelje Crne Korčule“.

- Ta je legenda nastala i ploča bila postavljena, prema nekim tumačenjima, u vrijeme renesanse. Bez obzira je li to bila istina temeljena nekim povijesnim dokumentom ili samo puka legenda smišljena od strane davnih generacija Korčulana, te kamene ploče, na žalost, više nema za vidjeti u Korčuli. Nestala je u ždrijelu neke drobilice (kao i mnoge gotičke bifore i trifore s fasada starih palača), u vremenima nakon Drugog svjetskog rata, kada povijesni spomenici nisu imali nekog posebnog značaja. Evo još jedna napomena: legendu o Trojanskom utemeljitelju naše Korčule je nadjačala novija legenda, ona o Marku Polu. Ali o njemu očito pisac ovoga vodiča nije znao ništa, pa ga ne spominje – nastavlja Ante I. Curać.

Grčki jezik na otoku

- Zatim dun Mašo nastavlja: Neki povjesničari kažu, da je bila naseobina Feničana, a drugi Liburna. Povijesno je priznato samo to, da su prvi stanovnici ovoga otoka bili Grci i da je pučki jezik na cijelom otoku bio grčki sve do polovice XI. vijeka. To nam potvrđuje grčki natpis nađen prošloga vijeka u mjestu „Koludrt“, gdje je sada grobište mjesta Lumbarde.

- Na Korčuli da se je govorilo grčki tijekom više od jedanaest stoljeća? Teško bi se s tom tvrdnjom složili povjesničari, ali pustimo da nam dun Mašo priča dalje – nastavlja ga citirati.

- Godine 168. prije Isukrsta dogje Korčula pod rimsku vlast, ali pod carem Oktavijanom bi gotovo uništena, jer jedan dio njezinih stanovnika skupa sa onim bližnjeg otoka Mljeta kano gusari pljačkahu rimske brodove... Desetoga vijeka dogjoše Slaveni sa kopna blizu rijeke Neretve na ovaj otok, isprva u malom broju, kašnje sve to više, te se je hrvatski jezik tako brzo raširio, da u XII vijeku ne bijaše više traga grčkom jeziku na otoku.

- I sada nešto važno za naš grad i njegovu povijest: Dolaskom Slavena nalazimo prve tragove kršćanstva, a g. 1300. dobila je Korčula svoga prvoga biskupa, te se je biskupija održala sve do g. 1830 kada je bila pridružena dubrovačkoj, a g. 1876 dobila je opatiju.

- Ovaj podatak je važan, jer su biskupi stolovali u katedrali, brinuli su o njezinoj veličini, ljepoti, uređenju, namještaju, oltarskim i drugim slikama, te mi danas s ponosom govorimo o katedrali kao o najznačajnijem korčulanskom povijesno-kulturnom spomeniku.

- Biskupa više nema u Korčuli, ali je naziv ostao. Ukinuće biskupije je bio ozbiljan gubitak za naš grad, pa se je taj čin više godina odugovlačio javiti javnosti. Dun Mašo u svome tekstu ponekad govori o katedrali, a ponekad o opatskoj crkvi. Dalje piše o Mletačkoj upravi nad Korčulom od 1129. do 1358., kada ustupi republika mletačka Korčulu ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu, a g. 1414. Dubrovačka Republika obveže se na godišnji danak ugarsko-hrvatskom kralju i zauzme upravu Korčule.

- Pošto je postupala vrlo strogo s gragjanima, ovi se podigoše proti njoj, te se g. 1420. oslobodiše, a videći pak da se sami ne mogu uzdržavati, predadoše se na 24. aprila spomenute godine svojevoljno mletačkoj republici, uvjetom da im bude uzdržana unutarnja autonomija, kakovu su otprije uvijek uživali.

Strašna kuga

- Korčulani su svoja autonomna prava temeljili na Statutu iz godine 1214., a koji je bio pisan od strane venecijanskih pravnika za vrijeme prve njene uprave. Jedno od prava korčulanskih seljaka je bio da nisu vlastelinski kmetovi, što je Venecija poštivala sve do 1797. godine, kada je prestala njena uprava ukinućem Venecijanske republike od strane Napoleona. Nakon toga napominje kratkotrajne uprave Austrije, Francuske, Rusije, Engleske, pa od 1815. ponovo Austrije, sve do 1918., nakon koje godine je otok pripao Italiji do 19. travnja 1921., kada ugje u Korčulu vojska države Srba, Hrvata i Slovenaca, te je grad kao i cijeli otok konačno pripojen majci Jugoslaviji.

- Na stranici 7 počinje detaljni opis znamenitosti grada Korčule, s uvodom: Korčula, premda malo mjesto i prostorom i stanovništvom, posjeduje ipak prilično lijepih starinskih umjetnina i gragjevina kao malo koje drugo mjesto.

- Izmegju ovih prvo mjesto zauzimlje „Opatska crkva sv. Marka. Sagragjena XIII. Vijeka na tri broda u romanskom slogu pomješana s gotskim; zvonik je bio kasnije podignut, naime godine 1440., a današnju kapela sv. Roka sagradiše gragjani g. 1572. kao zavjet, kad je prestala strašna kuga.

- Ispred katedrale na trgu sv. Marka nalazi se kuća izumrle porodice Ismaelli, malo dalje je kameniti stup, podignut 1515. s uklesanim insignijama mletačke republike, tadašnjeg dužda Loredana i kneza Giustiniani, pa su na pročelju kućišta Arneri znameniti gotički prozori mnogo slični prozorima Palače u Mlecima u Velikom Konalu, prozvane „La ca d‘oro“.

Spominje, nadalje, kucalo na vratima porodice Arneri, doneseno u XVII vijeku s otoka Kandije... Kucalo je od mjeda, majstorski izdjelano.

Sažgane kuće

- Dun Mašo zatim prelazi na spomenike s ruba Staroga grada, kao što je Loža na Strossmajerovoj obali (zapadna gradska luka) sagragjena XVI vijeka; odatle su se puku javljale naredbe vlasti i proglasivale osude. Dva obeliska na podnožju kamenitoga mosta (tzv. Morska vrata) na istoj obali podignuta su na čast gradskih knezova Paskaligo i Telani XVI vijeka.

- Iz njegovog vodiča saznajemo da je prvi trg popločan u gradu i uređen 1569. godine bio onaj ispred općine, a krasan kameniti stup s lavom na njemu je bio podignut na čast gradskog kneza Michieli. Nadalje saznajemo da su Gradska vrata sa strane istoka na istomu trgu podignuta godine 1650. pod knezom Balbi, na počast Leonarda Foscola, koji je bio opći načelnik Mletačke Dalmacije.

- Dun Mašo nastavlja s opisom četiri tornja ili kule okolo grada, sagragjene od godine 1485-1500 od gragjana Korčule, s dozvolom mletačke vlade na obranu mjesta, a pod brojem 15 navodi: Razorene kuće bez krova (nazvane kućišta) koje se nalaze u velikom broju u gradu, jesu zgrade što su bile uslijed kuge, koja je dvaput strašno harala, naime 1529. i 1571. u Korčuli, promišljeno sažgane, da se zapriječi okuženje grada. U ono doba oganj bijaše jedino sredstvo raskuživanja – piše nadalje.

- Mnogi Korčulani drže da su kuće bez krova posljedica savezničkog bombardiranja pred kraj Njemačke okupacije Korčule, 1944. godine. Ovo će biti novost za mnoge, a posebno bi bilo zanimljivo znati na koji način su se u starome gradu, u usko zbijenim kućama, promišljeno sažgane, one okužene, a da se požar ne proširi na susjedne kuće ili one preko uskih ulica!? – pita se.

Zatim pisac opisuje znamenitosti izvan grada: crkvu Svetog Nikole s dominikanskim manastirom, otočić Badija s crkvom i franjevačkim samostanom, otočić Vrnik s kamenolomima s izvrsnim kamenom, poznat još iz vremena Rimljana, brežuljak s crkvicom svetog Antuna s krasnim vidikom sagrađena godine 1420., a pritom ne zaboravlja spomenuti da je u njoj sahranjen biskup Nikola Španić godine 1702., a on je oporučno zaželio da se do te crkvice, uz 102 kamene stepenice, posadi aleja velebnih čempresa, koji još i sada sačinjavaju krasnu „allée“. Nije zaboravio spomenuti velike i glasovite dalmatinske škvere, na kojima se i danas grade uzorne lađe za privatne osobe i za razna društva, kao i elegantni čamci za ratnu mornaricu bivše Austro-Ugarske Monarhije.

- Na kraju dun Mašo navodi da škveri i kamenolomi bijahu od starine dva najglavnija vrela dobiti i dva najbolje razvijena obrta pučanstva grada Korčule. Danas, na žalost, nema nikoga tko bi nastavio te dvije tradicije!

- Na kraju svojeg romantičnog opisa obavještava strance što sve ima grad Korčula (te godine 2000 stanovnika) od školskih ustanova do zanatskih škola, općinsku glazbu i pjevačko društvo, a posebno naglašava lijepe, duge, proste od gliba i praha, a donekle hladom snabdjevene šetnje na zapadnoj i istočnoj strani grada; ubav i borovima te drugim zelenilom bogati gradski „park Hober“.

- Pa nastavlja s opisom sela u blizini, a ona nude također zanimljivosti i vrijedna su posjete. Za selo Lumbardu (1400 duša) naglašava pješčane plaže, njegovo izvrsno bijelo vino „Grk“, te vrelo žive vode u mjestu „Krmača“ (voda veoma lagana i zdrava), te Žrnovo, s 2.000 duša, je zgodno za zimske šetnje novim kolnim putem, s kojega se uživa takogjer lijepi vidik.

- Na otoku je ukupno 9 mjesta – sve sami katolici (ne treba se čuditi ovoj napomeni, ipak je pisac svećenik), svako mjesto ima svoju posebnu župu i pučku školu za muške i za ženske, pa spominje ostala mjesta i njihove znamenitosti: Pupnat, sa 900 stanovnika sa svojom lijepom župnom crkvom iz XIII. stoljeća, Račišće, s 1050 stanovnika, na glasu su kao valjani pomorci, Čara s crkvom iz XVI. stoljeća u kojoj se nalazi znamenita slika Bassana, pa zavjetna kapela Blažene Gospe iz 1393. godine, pa starinsko mjesto Smokvica, kojoj pripadaju najljepša polja na otoku, a ona proizvađaju izvrsno crno i bijelo vino, i bogata su raznim voćem.

Namazao mu stolicu ljepilom

- Najveće mjesto na otoku je varoš Blato, s preko 8.000 stanovnika, a osim pučke ima i građansku školu. Njegova najznamenitnija građevina je Loža, sagrađena 1496., na trgu koji je uređen g. 1789. i iste godine sagrađen zvonik Plebanske Crkve Svih Svetih.

- Spominje se, naravno, i Vela Luka, mjesto koje napreduje kao malo koje drugo u pokrajini. Ima krasnu zgradu za svoje škole, najljepšu i najudobniju u cijelom kotaru.

- Opis susjednih mjesta završava sa tri ubava mjestanca na Pelješcu: Orebić, Kućište i Viganj... Na Pelješkoj je rivieri vegetacija bujna: čedri, naranče, limuni, paome i cvijeće svake vrsti cvjetaju usred najljuće zime kao malo drugovdje.

- Posljednja stranica teksta je namijenjena opisu i promociji „Hotela de la Ville“, uz napomenu za dolazak i odlazak željezničkih vlakova s gruške stanice: vlakovi dolaze 6:15 i 21:20; a odlaze 7:30 i 20:25.

- Nakon ovih opisa slijedi sedam stranica oglasa (tada bi se reklo: reklama) korčulanskih i dubrovačkih zanatlija, trgovaca, ugostitelja, bankara i brodovlasnika, a svoju „reklamu“ s fotografijom je objavio i samostan časnih sestara Dominikanki u Korčuli „Zavod Svetih Angjela Čuvara“. Čemu reklama jednog samostana katoličkih redovnica, zapitat će se mnogi? Ako pažljivo pročitate što sve nudi Zavod, biti će jasno. Korčulanske su časne oduvijek bile, i danas su, na usluzi Korčulankama i Korčulanima. One služe Bogu, Redu i Narodu, kako stoji napisano iznad ulaza u samostan.

- Na kraju evo jedna anegdota (prema priči od g. Dušana Kalogjera) iz života dun Maše: Dok je bio opat u Korčuli, život Korčulana često je svojim furbarijama zagorčavao jedan mladić imenom Kanajet. Pravi huncut i farabut, kako se je govorilo u to vrijeme. Znao je jednom postolaru, dok je ovaj bio na marendi, ući kroz prozor u radnju i namazati mu stolicu postolarskim ljepilom, pa bi nesretnik po povratku sjeo na nju..., da ne nabrajam druge. I dun Maši je činio dišpete, a sakristanu još veće. Trebalo ga je uhvatiti i kazniti.

- Jednog dana je slučaj htio da se mladi Kanajet, sa svojih 18-19 godina, nađe na trgu ispred katedrale, s jedne strane dun Mašo, a s druge sakristan. Znajući da im neće pobjeći i izbjeći koju „pjusku“ (šamar, ako hoćete), huncut je ušao u zvonik katedrale i po stepenicama se je popeo na nivo na kojemu su obješena zvona. Dun Mašo i sakristan za

njim. Vidjevši ih na pola stepenica, Kanajet je povukao k sebi konop od velikoga zvona, prebacio ga je preko balaustre od zvonika i po njemu se je spustio na trg pred katedralom. Odatle trkom doma! Dun Mašo i sakristan su se popeli do zvona, ali Kanajeta nema. Zadihani i razočarani su sjeli, a sakristan će: „Dun Mašo“. „Što je moj Jakove?“ odgovori on. „Nima Boga!“, zaključi sakristan.