Festa Svetoga Vlaha u dubrovačkim Gornjim selima oduvijek je imala poseban značaj. S gustom se išlo do Grada, nekad na noge, poslije prugom, sada osobnim vozilima. Svecu u čast uvijek se hodilo u Grad, poklonit se nebeskom zaštitniku Dubrovnika i Dubrovčana. Niko Stjepović iz Mrčeva pamti Feste iz djetinjstva, a posebno od rata naovamo, jer sudjelovanje na Festi, prvo u procesiji, kasnije kao parčev barjaktar, osjećaj je kojeg se ni s čim ne da usporediti.
Tjedan dana prije parčevog blagdana u Mrčevu se dogovara tko sve od mještana ide na Festu i tko se oblači u primorsku narodnu nošnju.
- Dogovorimo se s maticom župom sv. Mihajla koja obuhvaća šest sela Kliševo, Gromača, Mrčevo, Ljubač, Mravinjac i Riđica. Barjak sv. Mihajla ide prvi a za njima ostali, samo što Mravinjac i Riđica više ne idu – kaže nam Niko koji zadnjih 18 godina u procesiji nosi mrčevski barjak sv. Šimuna. S njim je uvijek u procesiji Stijepo Radiš, a nastoji se, kad poslovne obveze dopuste, priključiti i Nikov sin Dario.
Izvijanje barjaka
Iz Mrčeva ih na Festu ide dvadesetak, kako koje godine. Ova 1053. Festa pada u ponedjeljak, ‘radni je dan, kako će se sve uštimat, koliko će nas ić‘ iz mjesta, ne znam‘.
- Nema svak ni nošnju ali onaj ko ima, obuče. Spaljeno je dosta primorske nošnje, moja je isto uništena. U Domovinskom ratu ju je agresor izbacio vani, kisnula je mjesecima pa je se ne može nositi jer bi se raspala. Stara je više od 200 godina, iako nije za nosit‘, treba je sačuvati i takvu. Imam kompletne nošnje, i muške i ženske, izrađene nakon rata, pokojna majka Ane je vodila računa o tome, znala je i šivat ubruse, ženske paletune... – kaže nam 62-godišnji Niko. On se oblači u nošnju, baš kao i njegov 29-godišnji sin Dario.
Pitamo ga kako je biti parčev barjaktar?
- To je poseban osjećaj, idete preko Straduna s barjakom svoje crkve u narodnoj nošnji. To treba sačuvati jer ta tradicija je velika vrijednost ove dubrovačke Feste. Potrebno je da mlade generacije to zadrže, da sve ovo ne padne u zaborav – kaže naš sugovornik. Izvijati barjak je naučio sam, kako kaže, gledajući tehniku izvijanja starijih barjaktara.
- Barjak koji nosim napravljen je prije 15 godina, ako se imalo smokri praktički ga je nemoguće izvijat. Baš je težak, ali stari barjak je bio još teži.
Prisjetio se Festa iz nekih prošlih vremena, kada je čeljad iz Gornjih sela na Festu u Grad išla pješice.
- Sve je bilo na noge! Kad mi je otac 1951. išo, imali su dvije, tri ure hodanja pa bi se prevezli motorom iz Zatona ili Rijeke dubrovačke. Tu bi dočekali druge barjake jer obično su svi iz Primorja išli zajedno na Festu. Išo je stari brod Dubrovnik – Ston, kreto je iz Stona ujutro rano i kupio je čeljad do grada. Fermavo je u Trstenom, Orašcu, Zatonu. Spustili bi se u Zaton najčešće i tu se ukrcaj, a ako zakasniš, onda pješke oko Rijeke dubrovačke. Sad se ide autima i nađemo se na Pilama – kaže Niko Stjepović pa dodaje:
- Prije je bilo dosta više Primoraca, pa ih je puno i išlo na Festu. Jer sv. Vlaho je za Primorce velika festa, odma‘ iza Božića i Uskrsa, drži se do Feste.
Prugom iz sela
Spominje kako je u Mrčevu u njegovom djetinjstvu bilo oko 250 mještana, danas ih je između 60 i 70. Tada je u četverogodišnjoj Područnoj školi u Mrčevu bilo 32 učenika.
Festa u djetinjstvu?
- Kad sam bio mali, onda je već bila pruga iz sela. Iako su bili komunisti, s prugom se išlo ujutro i uvečer vraćalo iz Grada. Bila je uvijek krcata. To je bilo posebno, kakav izlet, neopisivo i ogromno važno. Kad bi me vodili na sv. Vlaha bilo mi je k‘o danas da idem u Ameriku. Baš mi je to jako puno značilo k‘o malom djetetu. Procesija, barjaci, kad bi me vodili grličat‘, to je bio osjećaj ne znam riječima opisat. Pa bi mi kupili drvenu igračku koja bi klepetala. To ove nove generacije danas ne mogu doživjeti, svega imaju i ništa im ne znači, a nama je sama ta drvena igračka bila velika festa. Poslije bi išli u dunda na objed – kaže Stjepović koji, iako živi u gradu, u rodnom Mrčevu je skoro svaki dan.
Danas supruga Nedjeljka prije procesije spravi objed a nakon procesije dođu prijatelji ili netko od rodbine. A Niko nakon objeda, priča nam, uvijek trči u Grad na klanjanje barjaka biskupu.
- Kad smo bili u Mrčevu, dok su baba i đed bili živi, za sv. Vlaha bi spravljali zelenu menestru jer Festa je! Sv. Vlaho je poseban, zaštitnik našeg područja, dođe mi k‘o i Božić. Možda zato što je pokojna mati tog sveca strašno volila i tako sam naučen. Parca gledam ne propustit‘ ako je ikako moguće. Od moga djetinjstva je sv. Vlaho jako bitan u mojoj obitelji. To vam ostane, mislim da sam ja i mojoj djeci uspio usadit‘ tu ljubav prema dubrovačkom parcu i da i njima sv. Vlaho predstavlja nešto jako bitno u životu – zaključuje Niko Stjepović iz Mrčeva koji će se i za ove Feste parcu pokloniti barjakom sv. Šimuna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....