Na samom početku htio bih vas upozoriti da ovotjedna kolumna nosi pomalo čudnu priču, rekao bi hi vrlo neobičnu. Riječ je o takvoj priči koju kad slušate onako, uz čašu vina, pristojno klimate glavom, a u sebi promislite – aha, jes’, jes’, kako da ne, slučajnost. Ovaj je tjedan Dubrovnik na početku veljače učinio ono što i vazda u ova doba: zastao i spremno dočekao dan ki nam dohodi jednom na godinu. Festa svetoga Vlaha, našeg parca, zaštitnika i čuvara Grada, vratila se u punom sjaju. Tih dana me uhvati istraživački zanos za našeg zaštitnika koji ponosno nosi Grad u ruci.
Biserna obljetnica
Ove sam godine istražio utjecaj svetoga Vlaha izvan Dubrovnika. Za pravo reć’, puno prije negoli je Ryanair od ljudi napravio influencere, to su bili sveci. Od Armenije do Brazila, od Njemačke do… Indije. Da, Indije. Točnije, Goe.
Ispada da naš dubrovački parac ima bogatiju putovnicu od većine nas. Ali sve ovo sam znao i prije tako da sam nastavio istraživanje jer sam ponekad ko kučak koji traži tartufe – dok ga ne iskopa, ne posustaje! Pisao sam već o Saint Blazeyu, gradiću u Cornwallu u kojem se također na 3. veljače slavi sveti Vlaho. I tamo ide procesija s relikvijima, međutim ni približno raskošno kao u nas. Supruga i ja smo prije nekoliko godina posjetili taj grad i to je, mislio sam, bilo to. Međutim, to ipak nije bilo to. Iz samo meni nepoznatog razloga pretpostavio sam da je Saint Blazey jedini trag svetoga Vlaha u Engleskoj što se pokazalo sasvim pogrešnim.
Prije više od trideset godina, moja supruga i ja živjeli smo u Londonu, točnije u njegovu jugoistočnom dijelu. Bila je to sredina devedesetih, neko drugo vrijeme. U očima britanske birokracije Hrvatska je bila daleko i komplicirano mjesto, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je zaokupljeno sobom kao centar vlastitog svemira. U ta doba papirologija se nije rješavala s par klikova i e-mailom.
Bilo je to vrijeme u kojem se postojanje dokazivalo hrpom obrazaca, stajanjem u redovima i laganom panikom da ste nešto krivo popunili. Nas smo se dvoje vjenčali 1996. godine. Da, da, znam računat – 30. nam je godišnjica, biserna obljetnica i valjat će mi dobro smislit kako je obilježit. Zvuči vrlo laskavo, ali i pomalo alarmantno. Bila je to mala i skromna, građanska ceremonija. Nije bilo katedrale ni pompozne zvonjave crkvenih zvona, samo matični ured u Bromley Civic Centru, običnoj zgradi, sasvim običnog londonskog predgrađa. I dvoje mladih sretnih ljudi kojima život u Dubrovniku nije bio ni u primisli, čak ni kao moguća budućnost. Jednostavno nije postojao na karti naših života.
E, sad tu na scenu stupa svemir, koji bi da je riječ o predstavi vjerojatno pročistio grlo i rekao: “E, ček’, ček’ malo…!” Dakle, u sklopu Bromley Civic Centra koji se nalazi na zemlji na kojoj je nekad bila biskupska palača nalazi se stari bunar. Ništa posebno niti istaknuto što bi vam privuklo pogled.
Međutim, to neupečatljivo, pomalo skriveno mjesto zove se Bunar svetoga Vlaha! Pojma nisam imao, svih ovih 30 godina taj je podatak čekao da me zaskoči. Spomenuti bunar nije bio na našim fotografijama jer nam tad nije ništa značio.
Čekao 30 godina
Slijedeći svetoga Vlaha kroz kontinentne i stoljeća došao sam do toga da je njegovo ime nosilo mjesto s kojeg je službeno započeo naš bračni život, a sasvim kasnije spojilo nas u gradu kojeg danas zovemo svojim domom.
Naravno da smo u mene žena i ja povadili sve stare slike s vjenčanja. Sve je bilo tu, zgrada, pozadina, na svega nekoliko metara kao svjedok jedne (sad to znamo) velike ljubavne priče, On, sveti Vlaho. A mi u totalnom neznanju. E, sad, ja nisam osoba koja vjeruje u sudbinu, ali nakon ovog…. Ne trebate biti baš nevjerni Toma da biste ipak priznali da su neke stvari, kako bismo rekli za podić obrvu. Sveti je Vlaho bio u pozadini naše priče od samog početka, a i danas nas čuva.
Htjeli bismo misliti da sami biramo svoje gradove, živote i svoje priče. Ali ponekad oni izaberu nas. Dok Grad po Festi polako sprema barjake i vraća se svakodnevnim raspravama – od parkinga do politike, uz obavezno “ma pomalo” – primjećujem da sveti Vlaho ima smisao za humor. Strpljiv, suptilan i duboko ironičan. U našem je slučaju čekao 30 godina da se “razotkrije”, samo kako bi priča sjela kako treba. I znate što? Vrijedilo je čekati!
Slijedeći tragove svetoga Vlaha u njegovim putešestvijama kroz kontinentne i stoljeća, došao sam do toga da je ime našeg nebeskog zaštitnika nosilo mjesto u kojem je službeno započeo moj bračni život. Svetac je mene i suprugu kasnije spojio u svom Dubrovniku koji je danas naš zajednički dom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....