Sredina lipnja 1963. godine označila je kraj radova na Hotelu Pelegrin u Kuparima – jedinstvenom djelu sarajevskog arhitekta Davida Fincija u to vrijeme volumenom i kapacitetom najvećim hotelom na Jadranu. Ova monumentalna modernistička građevina i danas, točno 60 godina od kada je završena plijeni poglede svakoga tko dođe u župsku valu, mada je zadnjih desetljeća do temelja opljačkana i dijelom porušena. Između grafita koji prekrivaju fasadu od bračkog kamena hotelske obrnute piramide vide se i rupe od granata. Na mjestu nekadašnje široke skalinade koja je vodila s plaže na recepciju nema više nijedan kameni skalin, kroz unutrašnjost raste drveće, općenito je sve što se moglo pomaknuti s mjesta nestalo a ostale su gomile smeća i krhotina stakla. Ipak, Pelegrin i dalje impozantno nadvisuje kuparsku plažu, a s njegovih se taraca pruža panoramski pogled od 360 stupnjeva.
Malo je domaćih ljudi koji su svjesni arhitektonske vrijednosti i značaja hotela Pelegrin, a još se manje njih prisjeća ove izvanredne gradnje i tada mladog arhitekta Fincija koji je napravio više građevina u kompleksu nekadašnjeg vojnog odmarališta u Kuparima. U kompleksu je inače radilo svega nekoliko domaćih ljudi, uglavnom su radili ljudi iz unutrašnjosti prisjeća se Župljanin Vido Braco Grbić koji je te 1963. godine bio učenik tehničke škole u Mostaru koji je na gradilištu Pelegrina odrađivao učeničku praksu građevinskog tehničara i tu upoznao i jako mladog projektanta Fincija.
– Tko je tada mogao znati kako je on svjetska marka? Hotel je gradila sarajevska tvrtka Vranica, vojno poduzeće, a i nadzor je bio vojni, sve je dolazilo iz Sarajeva. Sada je nepojmljivo zamisliti kako je onda izgledalo gradilište kada su se čak i čavli ispravljali, a bio je mravinjak ljudi na gradilištu. Hotel je ogroman i bio je posebna gradnja kakvu do tada nisam vidio. Još se živo sjećam kako se nad ulazom trebala staviti ogromna betonska ploča kakva nigdje prije nije izvedena. U radovima je ploča pala, a srećom nitko nije nastradao – priča nam Braco Grbić čija je majka još tridesetih godina prošlog stoljeća vodila mali pansionu Srebrenom kada su u Župi najbrojniji gosti bili Česi. Česi su i izgradili Hotel Grand jedini hotel u Kuparima koji je pod zaštitom i koncesionar ga je dužan obnoviti. Pelegrin unatoč zahtjevima struke da se također zaštiti kao spomenik arhitekture, može se srušiti.
I Nikša Perkušić, Kuparanin koji je također u mladosti, odmah nakon škole bio angažiran na gradilištu Pelegrina, a i kasnije kao direktor građevinske tvrtke Prevlaka iz Stona i drugih građevinskih pothvata prisjetio se uz ovaj obljetnički tekst prvih godina rada na Pelegrinu. – Kakav je to hotel bio, kakvi su tu u ono vrijeme bili bali, na koje smo se mi mladi Župljani provlačili jer nisu nas lako puštali – pričaju nam gospari Braco i Nikša. - Nas 17 domaćih mladića, a samo jedan ima cipele, a svi bi ušli tako da bi ušao jedan pa bacao cipele kroz prozor drugome koji su svoje opanke sakrili u draču. Moralo se paziti i s kime ćeš od gošći zabalati, da kasnije ne nastradaš. Uvijek je ovo bio izvanredan hotel, s ogromnom dvoranom, a ispod nje barom gdje je akustika izvanredna pa su i brojne klape ovdje znale uvježbavati glasove – prisjećaju se dok nam pokazuju gdje je bila koja prostorija.
- Život je nekad bio bliži čovjeku. Kad sam bio mladić više su me zanimale Fincijeve rodice oko njega koje su lijepo balale, nego on – prisjeća se Perkušić koji je kaže bio mali jogunasti mangup što je kao dijete jahao na golu tovaru, volio društvo i tadašnje plesne zabave.
– Sve je tu bilo napravljeno prve klase i u Pelegrinu su, od kada je otvoren uvijek bili smješteni najviši vojni oficiri JNA. Kamen kojim je obložen radila je velika grupa radnika iz Jadran kamena s Brača – govori Perkušić. - Radio sam dosta u Kuparima, naročito na uređenju okoliša s Brunom Šišićem, a i na vilama iako vazda bez partijske knjižice, pa i kad su dolazili Tito i Jovanka. A dolazili su ovdje često sa svojim psima. Za njih je napravljen i asfalt prema vilama, a prije toga je bila staza gdje je jedva prolazio tovar. Znali smo po noći raditi potpuno nove putove da bi on ujutro došao u Kupare s nekim europskim ili indijskim prinčevima - priča gospar Nikša. - Jednom smo se slučajno i sreli i upoznali, Tito i ja, mislim da je tada pobjegao svojim čuvarima, samo se stvorio kod mene kod magazina za plin. Rukovali smo se kad je rekao pukovnicima koji su dotrčali „što su se uznemirili samo se upoznao s drugom Nikšom“. Kako su me oni onda gledali nisam se usudio stavit ruke u špag jer tko zna koliko je još pištolja iz drače gledalo – prisjeća se.
Hoće li se Kupari, ikad obnoviti? Kao iskusni građevinac, koji se dugo bavio upravo izračunima investicija u građevini, gospar Perkušić obrazlaže: - Hoće, ako mi budemo voljni, ali mi nismo više hrabri. Naša čeljad nije kao ona nekada, a nismo baš ni složni. Ali kad bi se skupile sve pare koje danas postoje u Župi, među građanima Župe, ne bi trebala ni država, ni Dubrovnik sami bi mogli obnoviti Kupare za pet godina - kaže Perkušić. On je naravno za to da se uz Grand i Pelegrin obavezno obnovi. – Pelegrin je dominantan objekt, privlači sve oko sebe, od kuda god da se gleda. I sad kada je ovakva ruševina Pelegrin zove, a zamislite da se obnovi!
NA Božo Benić: Pelegrin je kanonsko djelo i treba biti zaštićen
-Struka neprestano naglašava u Hrvatskoj imamo barem desetak kanonskih djela koja bi trebalo zaštititi više-manje u izvornom stanju. Pelegrin je svakako jedan od njih, naročito zbog toga što hotel uopće ne smeta budućem razvoju Kupara kao turističkog resorta, budući da je u Kuparskoj dolini sasvim dovoljno prostora za razne oblike novih intervencija. Upravo zbog svega navedenog, strukovne udruge i institucije i na lokalnom i na nacionalnom nivou, od Društva arhitekata Dubrovnik, Udruženja hrvatskih arhitekata, Hrvatske komore arhitekata, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, godinama traže da se hotel zaštiti kao kulturno dobro.
Navodi to dubrovački arhitekt Božo Benić, koji za doktorsku disertaciju radi istraživanje o hotelskoj arhitekturi u Dubrovniku te pojašnjava okolnosti koje su dovele do izgradnje hotela Pelegrin.
- Razdoblje kraja pedesetih i početka šezdesetih godina doba je velikoga gospodarskog procvata, koji u stopu prati intenzivna izgradnja diljem bivše Jugoslavije. Arhitektonski modernizam asimiliran je u glavne procese razvoja izgrađenog okoliša u cijelom svijetu, što pomno prati i domaća scena, koja u povoljnim ekonomskim uvjetima ostvaruje niz zapaženih projekata. Serija takvih ostvarenja započinje i u turističkoj izgradnji, a otvaraju je upravo projekti u Kuparima koje potpisuje vrlo mladi, ali u to vrijeme već afirmirani sarajevski arhitekt David Finci.
Nedugo nakon što je diplomirao 1955. godine, Finci je kao projektant Sarajevske vojne oblasti počeo raditi na projektu obnove i modernizacije odmarališta u Kuparima kojim su sve do 1948. upravljali Česi. Godine 1958. Finci je konačno i predstavio Investicioni program za izgradnju Vojnog odmarališta „Plavi Jadran“ u Kuparima s popratnim
urbanističko-arhitektonskim rješenjem i idejnim projektima za čak sedam građevina. Premda je taj plan naknadno izmijenjen i uvelike reduciran, pri čemu su se promijenile tj. proširile granice njegova obuhvata, na njegovim je postavkama 1962. izgrađen prvi Fincijev hotel s kavanom i lounge barom – hotel Goričina, a godinu dana kasnije i hotel Pelegrin. Ta dva hotela, s dvjema rezidencijalnim vilama u susjednoj uvali, jedine su Fincijeve realizacije na našim prostorima, budući da je on već 1966. otputovao na stručno usavršavanje u New York. U SAD-u je u konačnici i ostao i ostvario blistavu karijeru.
Nigdje drugdje u Dubrovniku na tako malom teritoriju kao na prostoru nekadašnjega vojnog odmarališta u Kuparima nije zabilježen toliki broj vrijednih modernističkih realizacija. Među svima njima hotel Pelegrin je jedinstveno i tipološki inovativno arhitektonsko djelo, čija je estetika nedvojbeno u rangu onodobnih internacionalnih tendencija. Riječ je o monumentalnom zdanju izvedenom u apstraktnoj formi obrnute krnje piramide i u potpuno novoj tipologiji otvorenoga jednotraktnoga galerijskog sustava s reprezentativnim atrijem. Promotri li se odnos čvrstog volumena zgrade i njezina unutarnjeg dvorišta kroz koje slobodno struji zrak kroz bočne otvore, odmah postaje jasno kako je riječ o vrlo domišljatu odgovoru na lokalne klimatske uvjete, ali i na društveni život velikog hotela. Te 1963. kada je izgrađen kritika ga je odmah opisala kao „rijetko arhitektonsko djelo koje od projekta do izvrsne izvedbe stoji daleko iznad jugoslavenskog prosjeka kao jedinstven suvremeni objekt po koncepciji, funkciji, materijalu i izrazu“. Sve to nimalo ne iznenađuje jer je 1962. i 1963. najveći dio sredstava koja su bila namijenjena vojnim odmaralištima utrošen upravo na taj hotel.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....