Netko će reći da Split nema pristojne suvenirnice, da nema ni pristojne suvenire, da je centar grada preplavljen kičerajom iz uvoza, da su i galerije prešle na bezvrijednu robu s dalekog istoka... I sve je to točno. Ali...
Ali kad za nekoliko dana svoja vrata svečano otvori galerija-suvenirnica Cava Alba, bit će to nešto posve drugo, nešto posve jedinstveno u čitavoj Hrvatskoj, a vjerojatno i u Europi, jer to mjesto na početku Križeve ulice ponudit će nešto lijepo, toplo, humano i puno vrijednije negoli se za novac može kupiti.
Cava Alba prva je hrvatska galerija-suvenirnica koja će prodavati umjetnine koje su vlastoručno izradili korisnici Centra Juraj Bonači, a oni su svi odreda ljudi s intelektualnim teškoćama, neki još vrlo mladi, a neki zauvijek djeca i u svojim četrdesetima ili pedesetima.
Prvi smo dobili pravo prvi zaviriti u prekrasnu ‘bijelu špilju‘, što Cava Alba i znači, i - ostali zadivljeni.
Bez oštrina
Ne samo da radovi polaznika različitih likovnih radionica u skopu Juraja Bonačija koji izrađuju slike i skulpture, posuđe i razne uporabne predmete nimalo ne zaostaju za radovima ‘pravih‘ umjetnika, nego je i interijer prostora od samo 25 metara četvornih kojeg im je Grad Split ustupio više nego dojmljiv.
Izveden je oblo, bijelo, istodobno moderno i arhaično, bez ijednog pravog kuta, bez ‘oštrina‘, prostor u kojem se čovjek osjeća nekako zaštićeno i prirodno.
- Prostor je bio izazovan – potvrđuje i Damir Rako, arhitekt koji je, zajedno s Bornom Radanom i uredom ‘Porticus‘, donirao rad i arhitektonsko umijeće.
- Ova je galerija drugačija od svih drugih galerija u našoj zemlji, možda čak i u svijetu u kojem, kao što znamo, dominira tržišna logika i manjak suosjećanja za ljude kakvi su oni koji se školuju u Juraja Bonačija i koji, zapravo, s tom ustanovom ostaju trajno povezani kroz različite programe.
Nisam ni ja puno znao o njima, priznajem, ali prilika da sudjelujem u njihovom projektu za mene je velika čast i veliko zadovoljstvo. Zato sam ovu ‘špilju‘, ovu ‘bijelu pećinu‘, dizajnirao upravo ovako. Drugačije! Neslično bilo kojem interijeru kojeg sam radio - kaže Rako.
Radovi na preuređenju nekadašnje brijačnice ‘Liposti‘ potrajali su godinu dana, a jedan od težih utega ostvarenju ove priče bio je, naravno, i novac.
No uspjeli su okupiti veliki broj ljudi, nekih osamdeset pojedinaca i tvrtki, koji su skupili 60 tisuća eura, no svaki novčić ugrađen u Cavu Albu, iskreno se nadamo, vratit će se.
- Vjerujemo u ovaj projekt – kaže Snježana Čotić, ravnateljica ‘Juraja Bonačija‘.
- Naravno, neće ovo mjesto biti mjesto ostvarivanja profita, mi nismo takva ustanova, ali naši nam dobri prijatelji, naši donatori, sponzori, ljudi koji poznaju više od nas logiku trgovanja, savjetuju da ne formiramo cijene tako da budu preniske. Ne bi bilo dobro da radove naših korisnika, naših nadarenih umjetnika, dajemo bagatelno.
Svaki autor ima dostojanstvo
Svakako nećemo biti skupi, apsolutno ne, ali nećemo ni ići na simbolične iznose. Svaki rad ima svoje dostojanstvo, svaki autor ima svoje dostojanstvo, a ovaj projekt ima za cilj afirmirati položaj naših sugrađana s intelektualnim teškoćama u zajednici.
Da, oni jesu u mnogočemu zakinuti, ali ne i u dostojanstvu i u kreativnosti koju želimo pokazati, a od zajednice se nadamo da će prihvatiti našu pruženu ruku, kaže ravnateljica Čotić koja ističe da su im Davor i Nika Paić pružili najveću financijsku pomoć i velikodušno pružili ruku suradnje.
Nije lako...
Što se pak ispružene ruke tiče, ona je vidljiva odmah jer ju je, uz pomoć Dražena Jakšića i Jakšić galerije izradila akademska kiparica Magdalena Modrić. Ruka koja nosi svjetleću kuglu montirana je na fasadu kuće u Križevoj te simbolički, ali i stvarno razgoni mrak predrasuda spram ljudi kakvi su, recimo, Ada Milas ili Ivan Banić.
I jedno i drugo jako su ponosni na sebe i na svoje prijatelje koji su, uz superviziju Zrinke Rakić, voditeljice niza likovnih radionica Juraja Bonačija, Cavu Albu napunili svojim radovima.
- Nije lako – priznaje Ada koja, premda ima 48 godina, izgleda kao djevojčica.
- Ali nije ni teško. Volim ovo raditi, zato nije teško... Vidite, ovo su moje ribice, a ovo su radovi moga prijatelja Zvone... Ne znam baš hoću li moći raditi u ovoj galeriji, ali ću sigurno nastaviti raditi slike i keramiku.
Vole rutinu
- Otkako smo prije deset godina izgubile njezinog tatu, a ja svoga muža, teško nam je – potvrđuje i Gordana Milas, Adina majka.
- Znate, ovakva djeca vole rutinu, vole da je sve na svome mjestu, a gubitak oca ju je potresao tako da je više vezana za mene nego što je bila. Ali, ne možemo natrag, tu smo, dobro je... Ada uživa u radionicama i mislim da se jako lijepo izražava kroz likovnost, a s novcima... Ne znam bi li to išlo, ali vidjet ćemo.
I ova galerija je pravo čudo, tko se mogao nadati da će projekt uspjeti? Ali tu smo i vjerujem da će biti dobro, kaže Gordana Milas te ipak dodaje da, usprkos životnom optimizmu, strahuje od budućnosti u kojoj njezina kći neće više moći računati na njezinu majčinsku pomoć.
- Nakon što naša djeca s 21 godinom završe program odgoja i obrazovanja, oni ostaju uz nas kroz radionice – kaže Zrinka Rakić, voditeljica nekoliko likovnih radionica – Ali budući da imamo i dvije stambene zajednice u kojima samostalno žive naši štićenici, stvari su danas puno bolje nego prije 25 ili trideset ili 50 godina koliko Juraj Bonači već postoji.
Naravno da prostora za razvoj itekako ima, sve se odvija brže i kvalitetnije nego prije, ali put prema integraciji ljudi s intelektualnim teškoćama nikad ne završava. Mnogi od njih će biti u stanju živjeti samostalno, raditi određene poslove, ostvariti se kao ljudi, a neki neće. No važno je drugim ljudima, javnosti, pokazati da se oni jako trude i da zaslužuju priliku, kaže gospođa Rakić.
Pozdravni govor
Svoju priliku nestrpljivo čeka i Ivan Banić, nevjerojatno šarmantni 40-godišnjak koji ima ozbiljnu želju biti gradski vijećnik, specijaliziran za rješavanje problema ljudi kakav je i on. Jedino ga brine da bi se mogao, uspije li u svome naumu, pokvariti kao i svi političari koji, kaže on upućeno, čim dođu na vlast, zaborave što su obećali.
- Možda da budeš savjetnik nekome političaru? – sugeriram mu – To manje kvari ljude.
- Nije loš savjet – kaže Ivan – Vidjet ćemo. Nego, ja sam spremio govor, znate... ‘Oće li ovo biti na televiziji?
- Neće – rekoh snuždeno. – Mi smo iz Sobodne Dalmacije. Nismo s televizije.
- Ali ja sam napisao govor – kaže Ivan – Cijelo jutro sam ga pisao...
- Pa pročitaj nam ga – rekoh ja – Šta ima veze što nema kamera, svi smo tu, i Ada, i gospođa Gordana, evo tu je ravnateljica, gospodin Rako je tu, tu je Vojko, fotoreporter, tu je gospođa Rakić... Vidiš koliko nas ima.
- Je – zadovoljno je kazao Ivan Banić – A evo je došao i Damir Čavčić, naš ekonom koji je bio glavni za izbacivanje smeća iz ovog prostora.
Gospodin Čavčić se skromno smješka, ne daje glasa od sebe, ali s pogledom punim ljubavi gleda budućeg gradskog vijećnika koji je stao u svečanu pozu govornika, izvadio papir iz džepa i krenuo čitati. Kunem se, ni pokojni Josip Genda ne bi se posramio takvog nastupa.
- Želim se zahvaliti Gradu Splitu jer nam je omogućio prostor za prodaju naših radova – gromko je čitao Ivan, a mi smo utihnuli s iskrenim udivljenjem.
– Za mene, suve.., suve.., rnirica znači veliki uspjeh jer će turisti moći kupovati naše suve.., suvernire i da će rado dolaziti u suverniricu, čitao je Ivan Banić, sav uspravljen, pun ponosa.
Naravno, na kraju smo mu aplaudirali, a on se poklonio malobrojnoj publici. Nadajmo se da će na svečanosti otvorenja Cave Albe i političari iz Grada, glavešine iz Ministarstva, i ostali uzvanici aplaudirati jednako iskreno. Projektu će, naime, i dalje trebati pomoć, makar im dati ruke da savladaju baratanje novcem i da komuniciraju s turistima.
Jer Križeva je jedna od onih ulica gdje je ljeti više stranaca nego domaćih ljudi, a njima će netko morati objasniti otkud ova neobična ‘bijela špilja‘ tu i tko su umjetnici koji samo imenom, grbavim slovima, ali blistavog srca vječne djece potpisuju svoja djela.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....