Sinkronicitet vremena istražuje njemačka filmašica Mascha Schilinski u iznimno ambicioznoj transgeneracijskoj drami “Gledati u sunce” (“In die Sonne schauen”/”Sound Of Falling”) koja je imala hrvatsku premijeru na Human Rights Film Festivalu i krenula u kina uoči dodjele Europskih Oscara gdje se natjecala u osam kategorija. Schilinski prati četiri mlade djevojke u rasponu od jednog stoljeća na istoj farmi u Sjevernoj Njemačkoj, između prošlosti i sadašnjosti.
Tijekom 1910-ih pratimo Almu (Hanna Heck), u fokusu 1940-ih je Erika (Lea Drinda), osamdesete pripadaju Angeliki (Lena Urzendowsky), a sadašnje 2020-e Lenka (Laeni Geiseler). Život djevojaka (motivi seksualnog buđenja, patrijarhata, naslijeđene traume...) isprepleće se i međusobno zrcali u filmu koji je istovremeno epski i intiman dok propituje simultanost vremena, osobno i kolektivno sjećanje, te povezanost slučajnosti i sudbine.
Jedan od najdražih filmova Michaela Manna iz 2025., “Gledati u sunce” gradi mikro svemir likova unutar traumatične (njemačke/eurpske) povijesti. Cijela jedna povijest svedena je u malim životima akterica koje žive pred Prvi i Drugi svjetki rat i u hladnoratovskim osamdesetima.
Blizina ratova potiče motiv smrti i smrtnosti. “Što se dogodi kad umreš? Ništa...”, znakovit je dijalog iz prve priče u kojoj Alma postaje opsjednuta tzv. smrtnom fotografijom njezine pokojne sestre (takve slike bile su običaj u to vrijeme) koja na njoj izgleda poput duha.
Film govori o duhovima prošlosti i duhovima koji žive u likovima pa samim time koketira s “ghost story” hororom. Na Schilinski su utjecaj zasigurno izvršili filmovi poput “Priče o duhovima” Davida Loweryja i “Prisutnosti” Stevena Soderbergha. Gdjekad se čini kao da zbivanja snima neki duh/preminuli član obitelji sa “smrtne fotografije”, a ne direktor fotografije Fabian Gamper, klizeći iz jedne epohe u drugu.
Dosta scena izgleda kao da je sagledano iz spektralne perspektive, čemu kumuje 35-milimetarska slika, na momente bliska “superosmici”. Portal “Indiewire” je u pravu kad kaže da se film “odvija poput 100 godina kućnih videosnimaka koje su snimili obiteljski duhovi”. Atmosfera proganjajućeg filma na trenutke je eterična, snolika, gotovo nadnaravna, puno toga je mistično, a opet i realistično.
Schilinski, recimo to tako, na jednom mjestu objedinjuje povijesnu dramu kao što je “Bijela vrpca” Michaela Hanekea, film o odrastanju poput “Samoubojstava nevinih” Sofije Coppole i “Zrcalo” Andreja Tarkovskog, a u njezinoj režiji mogu se pronaći i tragovi redateljica Jane Campion i Claire Denis, kao i legendarnog Terrencea Malicka u sceni kad se jedna djevojka sklupča u travi kao lane, a druga “poleti” na vjetru kojem je dotad prkosila, uz razmišljanja o životu (“Živjeti uzalud”) i sreći (“Šteta što nikad ne znaš kad si najsretniji”).
Redateljica zna privući pažnju gledatelja i u uvodu pratimo Eriku kako hoda po kući na štakama, jedna njezina noga je naizgled amputirana, ali potom joj “izraste” kao Eddieju Murphyju u “Kolo sreće” jer cura je samo oponašala strica amputirca Fritza (Martin Rother) čijim je batrljkom opsjednuta. Kompleksna nekronološka narativna struktura povremeno je odveć labirintna i dezorijentirajuća, ali takvo zna biti i sjećanje. “Sound Of Falling” osluškuje odjeke sjećanja kroz vrijeme. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....