Društvenim se mrežama u drugoj polovini listopada proširila lažna vijest da je umrla Brigitte Bardot. Bilo je to niti mjesec dana nakon što je proslavila 91. rođendan. Vijest je proširio popularni francuski influencer specijaliziran za slavne osobe. ”Ne znam tko je idiot, ali znajte da sam dobro i da nemam namjeru odustati”, oglasila se Brigitte na Twitteru i poklopila influencera, kojeg je na širenje vijesti vjerojatno potaknula informacija da je provela tri tjedna u bolnici.
Činilo se da je Bardot dobro i da doista ”nema namjeru odustati” unatoč zdravstvenim problemima. Dva mjeseca kasnije stigla je nova vijest o njezinoj smrti i, nažalost, nije bila lažna. Napustila nas je legendarna B. B., jedna od posljednjih francuskih i europskih glumačkih diva najstarije garde. Ima neke simbolike da je otišla baš na dan kad se slavi 130 godina filma, rođenog 28. prosinca 1895. u Francuskoj (u jednoj sceni "Istine" vidimo je u kinodvorani).
A otišla je nedugo nakon Claudije Cardinale, njezine partnerice iz ”The Legend Of Frenchie King”, jednog od par vesterna koje je snimila (tu je i ”Shalako” sa Seanom Conneryjem). Cardinale je slovila za talijanski ekvivalent Bardot. I doista, ima nekih sličnosti među njima.
Obje su na velikom ekranu izazivale požudu kod (muških) gledatelja, ali bile su i muze velikih redatelja koji su znali iskoristiti njihovu iznimno filmičnu pojavu i magnetičnu prisutnost na ekranu, pa su i pronalazili glumicu unutar ljepotice. Bardot je bila božica ljepote, poželjna plavuša, čisti seks, nešto kao francuska Marilyn Monroe.
Znakovit je naslov jednog od njezinih prvih filmova ”Djevojka u bikiniju” (1952.) Willyja Roziera, koji je popularizirao smjelije ženske kupaće kostime, deset godina prije izlaska Ursule Andress iz mora u hitu ”Dr. No”. A tek ”I Bog stvori ženu” (1956.) Rogera Vadima, proročanski naslov glumičina probojnog filma, najzaslužnijeg za njezinu titulu seks-simbola pedesetih.
Bilo je dovoljno da Brigitte izroni naga iza plahte obješene na sušilu i zavodljivo se nasmije da postane jasno kako je Bog stvorio ženu s velikim Ž i da je ova glumica pospješila seksualnu revoluciju šezdesetih. Do sredine šezdesetih Bardot je bila ponajveća zvijezda francuske kinematografije, a svakako najpoželjnija prije pojave ”ljepotice dana” Catherine Deneuve, oličenje pojma muške fantazije i društvenog ideala žene.
Jedna Jeanne Moreau i Anna Karina jednostavno nisu izazivale jednake osjećaje kao Brigitte. Bila je toga svjesna i Agnes Varda kad je u ”Sreći” (1965.) režirala scenu razgovora muža i žene o odlasku na film s Bardot i Moreau (”Viva Maria!” Louisa Mallea). Žena pita muža koju glumicu preferira, a on vješto izbjegne odgovor rekavši da više voli nju. Međutim, idući kadar otkriva da je mužev ormarić na radnom mjestu oblijepljen Brigitteinim ”pin-up” slikama, odnosno da je on bio preslika svih muškaraca tog doba, ali i cijeloga (medijskog) svijeta.
Opsjednutost s Bardot iskorištena je u filmu ”Privatni život” (1961.) s Marcellom Mastroiannijem, također u režiji Mallea, gdje ona takoreći utjelovljuje samu sebe, glumicu kojoj paparazzi ne daju mira, zbog čega puca od pritiska. U toj ulozi Brigitte se potvrdila kao glumica sposobna zaroniti u emotivne dubine likova, ne samo ljepotica, što je bilo vidljivo i u filmu ”U slučaju nesreće” (1958.) Claudea Autant-Lare, gdje je ostvarila dojmljivu izvedbu mlade prostitutke koja voli studenta, ali zavodi odvjetnika nakon što bude optužena za napad.
Bilo je to svojevrsno zagrijavanje za ”La vérité” ili ”Istinu” (1960.) Henri-Georgesa Clouzota, izvrsnu sudsku dramu s kojom je ona dekonstruirala imidž krasotice igrajući ženu optuženu za umorstvo ljubavnika, a scena finalnog govora u sudnici nešto je najbolje što je ikad odglumila.
Najviše za dekonstrukciju njezine filmske persone napravio je Jean-Luc Godard u satiričkom metafilmu ”Prezir” (1963.). Godard je predstavio Bardot nagu u ulozi Camille, supruge dramatičara Paula (Michel Piccoli), starijeg muškarca, kakvi su bili mnogi u njezinim filmovima.
Camille leži gola na krevetu i postavlja Paulu niz pitanja dok joj kamera pogledom prati tijelo, tipa: ”Sviđaju li ti se moji gležnjevi i koljena? Misliš li da imam slatku stražnjicu? A moje grudi, sviđaju li ti se?” Paula je za prepravak scenarija angažirao komercijalno nastrojeni američki producent (legendarni negativac Jack Palance), gladan prizora atraktivnih golih žena poput Camille jer jedino tako publika može razumjeti film, posebice art film.
Jasno, Godard subvertira to godardovskim art filmom i, umjesto golotinje, orkestrira polusatnu dijalošku scenu (na tragu onoga što je prethodno radio u ”Do posljednjeg daha” i što će raditi u ”Ludom Pierrotu”) između Brigitte i velikog Piccolija, kojemu ona nije bila glumački inferiorna. Godard je prikazao Bardot u posve drukčijem svjetlu, posebno kad je Camille u jednom trenutku stavila tamnu vlasulju, iako je Paul, poput svih muškaraca, ”više voli kao plavušu”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....