Boris T. Matić: Imamo osnovnu ljudsku potrebu da iskažemo solidarnost prema civilima koji svakodnevno trpe nasilje

Dvadeset i treći Zagreb Film Festival je pred nama. Nazvan "omiljenom jesenskom filmskom avanturom", ZFF počinje u ponedjeljak, 10. studenoga i otvara se nagrađivanim makedonskim ostvarenjem "DJ Ahmet", a do iduće nedjelje donijet će više od 100 filmova na nekoliko zagrebačkih lokacija. Krajnji je čas da prođemo program s direktorom festivala Borisom T. Matićem.

"DJ Ahmet" je jedan od nekoliko filmova s 23. ZFF-a koji govore o "strogim, sputavajućim okvirima ruralne konzervativne sredine", tu je i "Bog neće pomoći". Zašto je ta tema na ovim prostorima još uvijek aktualna?

– Čini mi se da tu temu ne možemo prisvajati isključivo za našu regiju. Pogledajte što se događa, ne samo kod nas i u susjedstvu, već i diljem Europe i svijeta. Nisam pesimist niti ogorčen, ali jesam, priznajem, pomalo zabrinut. Tema konzervativnih i tradicionalnih sredina stalno se vraća – ne zato što se iscrpila, nego zato što se i dalje živi. Naravno, ne bih sve konzervativne ili tradicionalne vrijednosti stavljao u isti koš, bez obzira slažem li se s njima ili ne.

U mnogim sredinama, i ruralnim i urbanim, ljudi još uvijek traže prostor za vlastiti identitet, slobodu izražavanja i pravo na izbor, a društvo im to često ne olakšava. Filmovi poput "DJ Ahmeta" i "Bog neće pomoći" govore upravo o toj borbi – kako preživjeti očekivanja zajednice koja često ne razumije, sputava, osuđuje ili kažnjava "drugačije". Mislim da su takvi filmovi važni jer ukazuju na mogućnost promjene i daju nadu da izlaz uvijek postoji. Također, jedna od uloga festivala poput ZFF-a, kao i onih koji se ovo ljeto nisu održali, jest da otvori prostor za glasove koji traže svoje mjesto i pravo da postoje.

"Bog neće pomoći" je dugometražni drugijenac Hane Jušić koja se kalila na kratkim filmovima prikazanim na ZFF-ovim "Kockicama". Kakav je osjećaj vidjeti da su "ZFF-ova djeca" odrasla?

– To je svakako lijep osjećaj – kad vidiš nekoga tko je neke od svojih prvih koraka napravio kod nas, a onda nastavio predano raditi, razvijao se i danas stvara ozbiljne, zrele filmove. Hana je vrlo dobar primjer za to, od njezinih ranih kratkih filmova koje smo prikazivali na ZFF-u, do prvijenca "Ne gledaj mi u pijat", a sada i novog filma "Bog neće pomoći". Ne mogu tu govoriti o "roditeljskom" ponosu jer nemamo nikakve stvarne veze s velikim uspjesima Hane i njoj sličnih autora.

Više je to osjećaj kontinuiteta i povjerenja – da se autorice i autori vraćaju ZFF-u. Nadam se da je festival za njih ostao neki poznati "njihov" prostor, a možda čak i sigurno mjesto. U tom smislu, "Kockice" su za nas uvijek bile jedan od važnijih dijelova festivala. Mnogi autori koji danas rade dugometražne filmove počinjali su upravo tamo – i to se s vremenom pretvori u jednu tiho vidljivu mrežu odnosa. Lijepo je kad se te stvari ne prekidaju.

Kad smo kod "Kockica", u oko upada manje filmova dalmatinskih filmaša, za razliku od posljednjih godina?

– Istina je da se možda na prvi pogled čini da je manje dalmatinskih autora, ali ove godine imamo dva stvarno sjajna filma koja vrijede za više njih. To je "Dobro je, dobro je, dobro je" Rina Barbira, koji je već osvojio Zlatna kolica za najbolji film u "Kockicama", a sada je napravio divnu posvetu svom gradu i generaciji. Prikazat ćemo i "Traje veliko finale" Luke Galešića, autora kojeg također poznaje naša publika i koji ponovno zaranja u čvrste, a istovremeno krhke obiteljske odnose.

Obojica imaju vrlo specifične autorske rukopise i jako mi je drago da ih ponovno gledamo na ZFF-u. Što se tiče šire slike – to su, kako se kaže (naročito blisko Dalmatincima), valovi. Nekad ih je više iz jednog kraja, nekad iz drugog, ali meni je najvažnije da ih ima. Veselim se i budućim filmovima drugih autora koji su prošli kroz "Kockice", poput Josipa Lukića i Igora Jelinovića, koji su – koliko znam – završili svoje dugometražne prvijence. Nadam se da ćemo ih uskoro gledati. Nisam ih još vidio, ali sam svašta lijepo čuo (smijeh).

Uspjeli ste opet osigurati premijere niza zvučnih festivalskih filmova kao što su "Sentimentalna vrijednost", "Zauzdan", "Stranac", "Oprosti, ljubavi", "Mirroirs No. 3", "Derište", "Snovi", "Otac, majka, sestra, brat"... Jeste li ostali bez nekog filma koji ste htjeli prikazati?

– Svaki od tih filmova uvršten je u program jer se radi o sjajnim naslovima koji su se savršeno uklopili u selekcije kojima pripadaju. Nakon 22 godine postojanja, čini mi se da je ZFF postao jedno od mjesta na kojem domaća publika prvi put susreće određene autore, bilo da se radi o debitantima, što je logično, ili filmašima čije stvaralaštvo već duže pratimo. To potvrđuju i neki od naslova koje ste spomenuli. Imamo autore koji dolaze sa svojim prvim ili drugim filmom, ali i ona imena koja su hrvatskoj publici već dobro poznata upravo zahvaljujući ZFF-u.

Što se tiče propuštenih prilika – zapravo ne, nismo ostali bez ijednog naslova koji smo zaista željeli prikazati. Bilo je nekoliko filmova koji su već prikazani na drugim manifestacijama u Hrvatskoj ili su već dostupni u kinima i na platformama, pa smo ih iz tih razloga zaobišli. Ali ništa što bi narušilo ovogodišnji program, koji smatram stvarno vrlo jakim i raznolikim.

Uz hrvatsku, dosta je zastupljena i regionalna kinematografija. Koliko vam je to bitno i što tu izdvajate osim dva gore navedena filma?

– Uz već spomenute filmove "DJ Ahmet" iz Sjeverne Makedonije i "Bog neće pomoći" iz Hrvatske, ove godine u glavnom programu prikazujemo i dva naslova iz Srbije – "Kako je ovdje tako zeleno" redatelja Nikole Ležaića i "Vjetre, pričaj sa mnom" Stefana Đorđevića. Obojica su ranije već bili prisutni na ZFF-u, svaki na svoj način: Ležaićev debitantski film "Tilva Roš" prikazali smo prije 15 godina, a u njemu je jednu od naslovnih uloga igrao upravo Đorđević.

Kasnije smo Đorđevića upoznali i kao redatelja kada je sa svojim kratkim filmom osvojio Zlatna kolica u našem međunarodnom programu, a bio je i član žirija u pandemijskom ZFF izdanju. Ono što dodatno povezuje ova tri filma iz regije – makedonski i dva srpska – jest da su svi ostvareni kao hrvatske koprodukcije. Ležaićev film je, primjerice, na ovogodišnjem Pulskom festivalu, kao hrvatska manjinska koprodukcija, nagrađen s tri Zlatne arene. Takve suradnje nisu samo tehničke prirode – iza njih često stoje duboko promišljeni kreativni dijalozi, a rezultat su filmovi koji donose nova iskustva, relevantne priče i različite perspektive. Upravo zato ih smatramo vrijednim i bitnim dijelom našeg programa.

Prošle godine ste dobro prognozirali da "Čovjek koji nije mogao šutjeti" može dobaciti do nominacije za Oscara i dodali "nadam se i od sveg srca želim da stigne i do kraja", ali zlatni kipić ipak nije osvojio. Što se treba dogoditi da hrvatski film dobije Oscara?

– Mislim da ni sami autori i producenti nisu očekivali da će film otići tako daleko. Upravo zato je sve skupa bilo posebno – jer se uspjeh dogodio prirodno, iz snažne, jasno ispričane priče, bez prevelikih kalkulacija. Osvojio je, između ostalih, nagradu u Cannesu, zatim i nagradu Europske filmske akademije za najbolji kratki film, što je već samo po sebi ogroman uspjeh. No, i s takvim postignućima, put do Oscara ostaje kompleksan.

Film mora biti izniman, ali to nije dovoljno. Potreban je splet vanjskih okolnosti: vidljivost na ključnim festivalima, međunarodni interes, prepoznatljiva kampanja i ljudi koji ga podrže u pravom trenutku. Tek kada se ti elementi poklope, film iz manje kinematografije može dobiti priliku istinski zablistati na globalnoj sceni. U konačnici, to nije nešto što se može programirati. Ali ako nastavimo graditi autorske filmove koji komuniciraju izvan naših granica, prilike će se otvarati.

Zanimljivo je da u programu imate i palestinske filmove, čija je selekcija "dio širega globalnog poziva na akciju". Koliko vam je važno da je ZFF u solidarnosti s Palestinom?

– U programu prikazujemo nekoliko filmova koji se bave palestinskom tematikom, među kojima je i iznimno potresna dokudrama "Glas Hind Rajab" tuniske redateljice Kaouther Ben Hania, ovjenčana Srebrnim lavom na ovogodišnjoj Mostri. Kroz originalne snimke telefonske komunikacije između šestogodišnje Hind Rajab i dispečera Crvenog polumjeseca, film rekonstruira sate čekanja pomoći u automobilu pod vatrom, pružajući suzdržan, ali izrazito snažan uvid u nemoć i ranjivost civilnog stanovništva u zoni sukoba.

Odluka da uvrstimo te naslove nije bila motivirana nikakvom provokacijom, već potrebom da reagiramo na stvarnost oko nas – ne šutnjom, nego pažnjom i uključivanjem. U suradnji s kolegama iz Restarta i Inicijativom za slobodnu Palestinu, prošli tjedan prikazali smo i dokumentarac "Zbogom Tiberijado", u sklopu međunarodne inicijative Palestine Cinema Days, koja se istodobno odvija u više od 90 zemalja svijeta. Smatram da je to minimum koji možemo napraviti – ne iz pozicije moralne nadmoći, nego iz osnovne ljudske potrebe da iskažemo solidarnost prema civilima koji svakodnevno trpe nasilje. Danas, kad svi govore o "primirju", ne smijemo zaboraviti da istinski mir nije moguć bez priznanja trauma i prava na dostojanstvo. Filmovi ne mogu promijeniti svijet – ali mogu pomoći da ga jasnije sagledamo. A to nam se, u ovom trenutku, čini važnijim nego ikad.

ZFF se udobno smjestio u "Cinestar" od 2023. naovamo. Je li se publika naviknula gledati festivalske filmove u multipleksu i što napraviti da se oni češće nađu i na redovnom kinorepertoaru?

– Kino "Europa" je zatvoreno već sedmu godinu. Studentski centar godinama propada i nikada ne znamo na koje sve probleme možemo tamo naići, a "Tuškanac" je zatvoren prije dvije godine i još uvijek čeka renovaciju. U toj situaciji, "Cinestar" se pokazao kao rješenje – i to ne samo tehnički zadovoljavajuće, već i vrlo profesionalno u organizacijskom smislu. Naravno, festivalski filmovi traže nešto više od dobrog platna i zvuka – traže prostor s dušom, s identitetom.

Ali nama je najvažnije da filmovi dođu do publike, a drago mi je što su i gledatelji to prepoznali. Što se tiče redovnog kinorepertoara, tu se situacija već godinama ne mijenja. Art-filmovi, osobito domaći i regionalni, i dalje teško pronalaze put do šire distribucije. Otvaranje kina "Europa" tu bi zaista napravilo razliku – u jednom trenutku to je kino nosilo i do 70 posto publike nezavisnog i art-filma u cijeloj Hrvatskoj. Uz to, pomogla bi i veća spremnost distributera da riskiraju s manjim naslovima. Jer publika za te filmove postoji. Mi je svakog studenoga vidimo u punim dvoranama.

Nedostaju li ZFF-u kino "Europa" i "Tuškanac? Navodno bi mogli biti obnovljeni tek 2028. ili čak 2029. godine...

– Naravno da nedostaju. Kino "Europa" je bio naš dom, mjesto s dušom i kontinuitetom, gdje se stvarao specifičan odnos između publike, festivala i filmova. Tamo se osjećao ritam festivala – i za nas i za gledatelje. "Tuškanac" je imao svoju atmosferu, svoje vjerne posjetitelje, a i on je već neko vrijeme izvan funkcije i nemam informaciju o datumima početka njegove obnove. Za kino "Europa" smo već više puta čuli da bi radovi uskoro trebali započeti – izvođač je, koliko znamo odabran, ali sve to traje godinama.

Tu leži i dio problema. Odgovornost, obećanja i planovi postoje, ali konkretni pomaci su prespori.  Kao rokovi za dovršetak obnove se spominju 2027. ili čak 2028. godina, ali bez jasne vremenske crte ili plana to sve ostaje na razini nagađanja. Što nama ostaje? Snalaziti se iz godine u godinu, tražiti alternativne prostore i pokušavati zadržati publiku i identitet festivala unatoč svemu.

I to nije lako – ne zbog nostalgije, nego zbog stvarnih organizacijskih i emocionalnih razloga. Zagreb treba funkcionalna gradska kina. Ne samo zbog nas, nego zbog svih – publike, filmaša, studenata, djece, festivala. Dok se ta kina ne otvore, Zagreb će postupno gubiti prostore u kojima film još uvijek živi kao kolektivno iskustvo – a ne samo kao usamljen sadržaj na nekoj od streaming platformi. 

{infobox–gray_full}581804{/infobox–gray_full}