‘Chuckov život‘: Plešem, dakle postojim

Micanje bokova naslovnog protagonista (Tom Hiddleston) u ritmu bubnjeva ulične bubnjarice (Taylor Gordon) i njegov spontani ples sa slučajnom prolaznicom (krasna Annalise Basso) nasred ulice esencija je filma “Chuckov život” ili “The Life Of Chuck”, koji je bilo lijepo pogledati u edinburškom multipleksu “Vue” krajem kolovoza, jutro prije povratka kući.

Scena je izvanredna kao najbolja plesna točka posljednjih godina s potpisom Mandy Moore (“La La Land”, “Gloria Bell”, “Babilon”), ali i otjelovljenje poruke humanog “feel good” filma da ponekad treba stati i zaplesati, tj. živjeti u trenutku i za trenutak u kojem se može pronaći užitak.

Život je zbroj dragocjenih trenutaka, a neki od njih zauvijek ostaju u sjećanju. Za Chucka je to baš taj trenutak kad je jednog dana stao, ispustio aktovku i spontano zaplesao. “Pomislit će, zato je Bog stvorio svijet”, kazuje narator (Nick Offerman), pripovijedajući Chuckovu životnu priču. “Chuckov život” je slobodna adaptacija istoimene tročinske novele Stephena Kinga iz njegove zbirke “If It Bleeds”, objavljene 2020.

Jasno, King je asocijacija za stravu i užas (“Carrie”, “Isijavanje”, “Groblje kućnih ljubimaca”, “Misery”, “Tajne Salema”, “Ono”...), ali pisao je on i nehororske bisere prema kojima su snimljeni divni filmovi “Ostani uz mene”, “Iskupljenje u Shawshanku”, “Zelena milja”...

“The Life of Chuck” spada u ovu drugu kategoriju, premda koketira s apokaliptičnim i nadnaravnim, a radnja se odvija u kingovski uspavanom malom gradiću. Kinga je dosad već dvaput (“Geraldova igra”, “Doktor Sleep”) dobro pročitao postojani horor filmaš Mike Flanagan (“Ogledalo smrti”, “Somnia”, “Priizivanje duhova: Porijeklo zla”, “Prokletstvo kuće Hill”, “Prokletstvo imanja Bly”, “Ponoćna misa”, “Ponoćni klub”) koji potpisuje “Chuckov život” kao redatelj i scenarist, radeći dosad najveći odmak od svog matičnog žanra.

Flanagan je, poput Kinga, razlomio strukturu priče i otvara film trećim činom, naslovljenim “Hvala, Chuck”, polako se vraćajući unatrag do prvog. Chuck je u tom činu prisutan samo na plakatima koji mu se zahvaljuju na 39 godina službe. S plakata Chuck gleda likove filma i nijemo promatra apokalipsu, a njegov izraz lica kao da se mijenja od scene do scene.

Dio Kalifornije je kolabirao u ocean kao u “disaster” blockbusteru “2012” Rolanda Emmericha, internetu je odzvonilo (s njim i PornHubu!) i ljudi čekaju kraj svijeta, poput srednjoškolskog profesora (suptilni Chiwetel Ejiofor) i njegove bivše žene bolničarke (Karen Gillan). Nego, tko je, kvragu, Chuck i čime je zaslužio da bude na plakatima?

Sve polako sjeda na svoje mjesto u filmu kad upoznamo Chucka, i to u različitoj dobi, s obzirom da ga, osim Hiddlestona, utjelovljuju Benjamin Pajak i Jacob Tremblay, kao i njegova djeda i baku (Mark Hamill, Mia Sara) koja mu je usadila ljubav prema plesu. Ipak, nepredvidljiva nekronološka struktura mogla bi odbiti poneke gledatelje, slično kao i Flanaganovo poigravanje žanrovima, od apokaliptičnog SF-a do bajkovite fantazije i melodrame a la “Amelie”.

Usporedbe s “Divnim životom” nisu deplasirane, ali “The Life Of Chuck” je srodniji filmu “Tajni život Waltera Mittyja” Bena Stillera koji također nije bio za svačiji ukus, ali moglo ga se (za)voljeti. Potaknut Chuckovom izjavom “Živjet ću svoj život dok mi ne istekne”, Flanagan je namjerio snimiti nešto kompleksnije, komad egzistencijalističkog, kozmičkog filma o običnim malim ljudima i (njihovim) trenucima u vremenu koji je, pak, optimističan i nudi mrvu nade, tako potrebne u ova beznadna vremena. Vrijeme i njegov protok jedan su od ključnih motiva Flanaganu dok njegovi likovi, znakovito za preokupacije filma, citiraju znanstvenika Carla Sagana (“Kozmički kalendar”) i pjesnika Walta Whitmana (“Pjesma o meni”).

“Svemir je velik i sadrži mnoštvo. Sadrži i mene, i u ovom trenutku ja sam divan. I imam pravo biti divan”, razmišlja mladi Chuck, spajajući Sagana i Whitmana te shvaćajući da je važan sebi i drugima samim time što živi, postoji. Whitmanova rečenica “Ja sadržim mnoštvo” za “Chuckov život” znači ono što je “O kapetane, moj kapetane” značio za “Društvo mrtvih pjesnika”. Mnoštvo iskustava, sjećanja... u Chuckovu slučaju i plesanja. Plešem, dakle postojim. Hvala, Chuck.