Omiljeni glumac redatelja Paola Sorrentina ponovno se nalazi pred njegovom kamerom. Toni Servillo je preskočio “Parthenope”, ali evo ga opet u Sorrentinovu filmu “La grazia”, nominiranom za dva Europska Oscara (glumac, scenarij). Nije poznato zašto se Servillo nije pojavio u “Parthenope”, posebno jer je uloga koju je odigrao Gary Oldman bila kao stvorena za njega.
No, Servillo se vratio Sorrentinu i izvrsni glumac jedan je od razloga zašto je “La grazia” uspjeliji film od “Parthenope”. Još tamo od ranih dvijetisućitih Servillo snima sa Sorrentinom (“One Man Up”, “The Consequences Of Love”), a nakon “Diva” postao je njegov kućni glumac, glumačka muza i svojevrsni alter ego, posebno u “Velikoj ljepoti”. Rijetki su Sorrentinovi projekti bez Servilla (“Ovo mora biti mjesto”, “Mladost”, serija “Novi papa”).
Servillo je glumio i u filmovima “Loro” i “The Hand Of God”. Nova suradnja u drami “La grazia” predstavlja obojicu u punoj formi, objedinjujući najbolje od “Il divo” i “La grande bellezza”. U prvonavedenom filmu Servillo je glumio krupnu političku figuru, točnije talijanskog premijera Giulija Andreottija (u “Loru” i Silvija Berlusconija), a u “Velikoj ljepoti” melankoličnog novinara i kazališnog kritičara u egzistencijalnoj krizi.
Sada Servillo, za ovu ulogu nagrađen na Venecijskom festivalu, utjelovljuje još krupniju figuru talijanske politike, (fiktivnog) predsjednika pred kraj mandata Mariana De Santisa koji je karakterno blizak njegovom novinaru Jepu Gambardelli iz “La grande bellezza”, samo još stariji, umorniji i progonjeniji prošlošću. Dok mu bolno nedostaje pokojna supruga, čiju smrt nije prebolio, toliko da joj se još uvijek obraća u monolozima, on se i hrva s njezinom nevjerom, želeći doznati s kime ga je varala.
Informaciju posjeduje najbolja prijateljica njegove žene Coco Valori (Milvia Marigliano) s kojom je on išao u razred, inače kazališna kritičarka i lik vrlo blizak Gambradelli, ali odbija mu reći. Istodobno, dok odslužuje posljednjih šest mjeseci mandata na vrhu Italije, De Santis mora razmotriti zakon o eutanaziji i dvije molbe za pomilovanje osuđenih ubojica.
To mu zadaje dodatne dvojbe i preispitivanja, u svom tom poslovnom i privatnom kaosu najviše mu pomaže bliska savjetnica/kćerka Dorotea (Anna Ferzetti) i glasno slušanje rap glazbe, na tragu senatora Bulwortha u istoimenoj satiričkoj političkoj komediji Warrena Beattyja iz 1992. godine.
Politička satira opstoji i u Sorrentinovu filmu, izraženo u De Santisovu nadimku “Armirani beton” i sceni kad predsjednik Portugala dolazi na sastanak kod talijanskog kolege po teškoj kiši i vjetru koji će ga oboriti s crvenog tepiha na tlo, sve u raskošnom sorrentinovskom “slow motionu”, uz bljeskove Darudeove elektroničke hit-pjesme “Sandstorm” koja samo čeka da eksplodira u ušima, no to se ipak ne događa.
Sorrentino bi u nekom drugom filmu raspalio “Sandstorm” u cijelosti, ne i ovdje, to sugerira da je “La grazia” nešto drukčiji, umjereniji i suzdržaniji uradak talijanskog redatelja. A komični efekt “red carpet” scene se utiša sjetimo li se da je De Santis, gledajući portugalskog kolegu, pitao savjetnika “Izgledam li i ja tako staro?” kojemu je prethodno otkrio da “drijemne kad se moli, ali pritom ne sanja”.
Sukladno poodmaklim godinama glavnog lika “La grazia” nije maksimalistički režirana i ne frca od artističke audiovizualne bombastičnosti, karakteristično za baroknog Sorrentina (partijanje u usporenom pokretu itd.) koji u “Parthenopi” kao da je bio na autopilotu, niti se likovi filma napajaju u dekadenciji i hedonizmu. “La grazia” je kontemplativna, letargična, gorko-slatka drama o tuzi i žalovanju, samoći, razočaranju, razmišljanju o prošlosti i smrtnosti, svemu što dolazi sa starosti.
De Santis je svjestan da skorašnjim završetkom mandata ponovno postaje slobodan građanin, ali i običan smrtnik pa kontemplira o svemu. Kad se sjeti kćerkina pitanja “Tko je vlasnik naših dana?”, De Santisu sine odgovor “Oni su naši, no paradoksalno je da nam cijeli život nije dosta da to shvatimo” koji signalizira Sorrentinov pristup priči, kao i rečenica “Kasno je za strast, ali našao sam nešto što podsjeća na nju – milost”.
Neprevedeni talijanski naslov filma označava “milost” (“oprost” također). Veliku ljepotu milosti Sorrentino pronalazi u nizu scena, najviše tijekom emitiranja snimke astronauta u nultoj gravitaciji, kad De Santis pokušava dodirnuti njegovu plutajuću suzu preko ekrana. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....