Filmovi Yorgosa Lanthimosa nezamislivi su bez njegova imenjaka i sunarodnjaka. Yorgos Mavropsaridis je Lanthimosov kućni montažer, suradnik od samog početka karijere, koja se protezala od rodne Grčke do Amerike. Naime, Mavropsaridis je montirao filmove "Kinetta", "Očnjak" ("Dogtooth"), "Alpe", "Jastog" ("The Lobster"), "Ubojstvo svetog jelena" ("The Killing Of a Sacred Deer"), "Miljenica" ("The Favourite"), "Uboga stvorenja" ("Poor Things"), "Kinds Of Kindness" i najnoviji "Bugonia", koji se prikazuje u hrvatskim kinima.
Status jednog od najboljih suvremenih montažera Mavropsaridis je potvrdio osvajanjem Europske filmske nagrade ("Miljenica") i dvjema nominacijama za Oscara i BAFTA-u ("The Favourite", "Poor Things"). Mavropsaridis je na ZFF-u održao "masterclass" o montaži, a upravo je nominiran za još jednu Europsku filmsku nagradu na račun rada na "Bugoniji".
Inspiracija u ‘novom valu‘
Kako ste počeli raditi kao montažer u Grčkoj?
– Nakon što sam završio studij u Londonu, na London Film School, vratio sam se u Grčku. Već sam iz filmske škole izašao kao montažer, to je ono što sam želio raditi. Nisam imao nikakvih dvojbi niti sam želio isprobavati druge stvari. Radilo se samo o montaži i već od prve godine filmske škole postao sam montažer, a kad sam se vratio u Grčku, upao sam u industriju reklama. Tamo sam upoznao Lanthimosa...
To mi je baš bilo sljedeće pitanje: kako ste se vas dvojica prvi put upoznali i počeli raditi zajedno?
– Bio sam već montažer kada sam ga upoznao, imao sam 48-50 godina i radio sam puno TV reklama. Način na koji je Lanthimos pristupao estetici puno mi je otkrio o njemu jer sam shvatio da želi eksperimentirati i pronaći svoj osobni način da estetski dopre do gledatelja.
Jeste li mu vi pomogli u formiranju njegove estetike?
– Ne radi se baš o pomoći. Kada smo počeli raditi zajedno na filmovima, njegov jedini strah, budući da sam ja tada već bio etablirani montažer i radio sam s mnogo grčkih autora, bio je da ću biti previše rigidan u pristupu montaži i da neću moći ili neću htjeti tražiti nove načine.
Nije bilo nekog već postojećeg modela, postojao je njegov poseban način kadriranja, poseban način režiranja glumaca, a onda smo zajedno morali pronaći pristup montaži, koji je, naravno, svaki put drukčiji u svakom filmu, s različitim izazovima. No, postoji neki svijet kojem nastojimo ostati vjerni i ne izlaziti iz njega. I to je karakteristično za Lanthimosa, njegova osobna vizija koja je, naravno, pod utjecajem suradnika, ali uvijek najprije dolazi od redatelja.
Možete li opisati vaš rad, odnosno kako ste pronalazili strukturu i ritam koji odgovaraju njegovu stilu iz jednog filma u drugi?
– To je više metoda međusobnog razumijevanja, prihvaćanja njegove vizije i moje sposobnosti da kao montažer tome slobodno pridonesem. Ponekad to opisujem ovako: kao da raspravljamo o glazbi i on kaže "ovo je tema koju želim", a ja onda moram uzeti dio orkestracije i orkestrirati tu temu koju je dao, pomoći u prezentaciji jezika i u osnovi komunikacije s gledateljem. Ja sam poput ekrana kroz koji možemo razumjeti što djeluje ili ne djeluje na gledatelja i kako želimo doprijeti do njega i na koji način komunicirati.
Estetski pristup, način na koji prezentirate film ili ideju ili situaciju gledatelju, vrlo je važan i utječe na samu tehniku kako to radite. I to se, naravno, ne tiče samo montaže, nego svih glavnih kanala komunikacije između gledatelja i redatelja: slike, glazbe, zvučnih efekata, dijaloga, glumaca, fotografije, cijelog tog audiovizualnog jezika. Tu želimo eksperimentirati, a ne raditi po žanrovskim pravilima, tipa ako je komedija, slijediti pravila komedije. Više nas je inspirirao francuski "novi val". Nekim se ljudima to sviđa, nekima ne.
Plodna suradnja
Možete li usporediti montažera s glazbenikom?
– Mogu, ali nije to nešto što sam ja otkrio. To je već učinio Ejzenštejn. Njegova teorija montaže temelji se na glazbenim pojmovima: ton, metar, ritam, akord, raspored nota na različitim razinama i dubinama. Naravno, montaža je i arhitektura, jer u kinematografiji imate, primjerice, Antonionija koji gradi novi svijet.
Velika je razlika između nekih autora i drugih: postoje redatelji (vjerujem da je Lanthimos među njima) koji stvaraju svijet koji gledatelju predstavljaju. Ne bilježe stvarnost, nego stvaraju novi svijet i narativno i estetski. U "Ubogim stvorenjima" vidjeli ste nešto što ne postoji osim u autorovoj mašti. To je velika razlika između takve vrste filma i realističnijeg filma.
Jeste li očekivali da ćete s Lanthimosom izgraditi dugotrajno partnerstvo kad ste se prvi put upoznali?
– Ne, uopće ne. Trebalo je neko vrijeme da Yorgos shvati da radim prema njegovim ciljevima, onako kako on želi. To je bio proces, nije se dogodilo preko noći, ali odnos je uvijek bio pun poštovanja. Oduvijek sam cijenio to što, iako ima vrlo specifičan pogled na svijet, dopušta svojim suradnicima da postoje u tom svijetu, surađuju, improviziraju i nalaze rješenja.
On to dopušta, čak i potiče. Njegova je osnovna fraza "Predloži nešto", ali kad ga pitaš kako to želi, kaže: "Ti si montažer, ti to dokuči", "Želim ovo raspoloženje, želim ovaj osjećaj – smisli kako", "Želim da ovaj kadar bude tu, a sve oko njega"... Nije stvar u tome da mijenjaš, nego da otvoreno prihvatiš kreativni proces između dvoje ili troje ljudi koji surađuju i sretnu se negdje na sredini, redatelj odozgo sa svojom vizijom, a mi tehničari gradimo odozdo, konkretno, korak po korak.
Biste li rekli da ste prijatelji, ne samo suradnici?
– Pa… imamo razumijevanje. U osnovi je to suradnja, plodna suradnja koja odgovara njemu i meni i stvara nešto lijepo. To je to. Pitanje je prihvaćanja i zajedničkog rada. Naravno, ponekad se čujemo, ali nije da se viđamo svaki dan. I ja radim na drugim stvarima, i on radi svoje — život je užurban.
Koji vam je najdraži dio sastavljanja filma u montaži?
– Mogu vam reći najgori dio, a to je faza prvog slaganja. Primjerice, u "Poor Things" bilo je lakše jer se snimalo linearno, gotovo redoslijedom iz scenarija. Lako se ušlo u film. No kod drugih filmova počnete s prizorom 90, pa odete na prizor 10… Ne znate mnogo o filmu, montirate bez razumijevanja gdje se točno nalazite u pripovijesti jer ta pripovijest još ne postoji. Tek kad sastavite cijelu vremensku liniju, znate gdje ste. To je najteži dio. A kreativni dio počinje kad to prođete.
Tada film imate u glavi i lakše je tražiti rješenja, isprobavati, oslanjajući se na materijal. Materijal nam daje rješenje. Povjerenje u materijal, ali i sposobnost montaže: jedan kadar s drugim može značiti potpuno različite stvari ovisno o kontekstu i mjestu u filmu. Rad dolazi kroz vas, u tom trenutku ne razmišljate zašto nešto radite, ali sva znanja i iskustvo su u vama i samo teku prema van. Kad o tome govorimo, mogu objasniti, ali to nije ono što je potaknulo film, to je napravio rad, suradnja.
Izazovni ‘Sveti jelen‘
Koji vam je najizazovniji film na kojem ste radili?
– Za mene je izazovan i zanimljiv bio "Ubojstvo svetog jelena", zato što film nije počivao na narativnoj logici scenarija, nego na načinu na koji smo tehnički koristili sliku i zvuk kako bismo stvorili osjećaje u gledatelju bez narativne logike. Samo raspoloženje, pokret kamere, ponašanje glumaca, zvuk. Još se sjećam instrumenta Gubaiduline, nečeg poput harmonike, ali nije harmonika, koji stvara zastrašujući osjećaj. Ili Ligetija.
To je bilo vrijeme kad još nismo koristili skladatelje, imali smo "koš" glazbe i uglavnom koristili Ligetija i Gubaidulinu. Zato me i zanima kako tehnika utječe na gledatelja, kako autor utječe na gledatelja i koji su načini da se ideja ili emocija prenese iz autorova uma u gledateljev. Da budemo sigurni da se kôd koji redatelj želi prenijeti prenosi putem montaže i drugih sredstava.
Možete li reći nešto o radu na filmu "Bugonia"? Je li bilo neke razlike u pristupu?
– Svaki film ima svoje poteškoće. Konkretno, kod ovog smo morali blisko surađivati od početka. Radili smo po sistemu da dobivam materijal sljedeći dan i odmah montiram. Do tada se Lanthimos obično nije previše zanimao za praćenje pojedinačnih scena, ali u "Bugoniji" je imao glumca s autizmom. Zato je bilo nepredvidljivo i trebalo je montirati paralelno s njegovim scenama i gledati ih s Lanthimosom. On je bio u Engleskoj, ja u Ateni. Slali bismo scene, radili izmjene, kako bismo shvatili kako najbolje iskoristiti tu nepredvidljivost glumca. I uz veliku pomoć glumaca partnera.
Što se tiče glumaca, idete li ikad na set da ih upoznate?
– Ne. To sam pogriješio na "Jastogu", prvom filmu koji smo radili u inozemstvu. Morao sam ići na set i shvatio da to za montažera nije dobra ideja, jer ono što vidiš na setu i ono što vidiš na monitoru dvije su različite stvari. Treba mi čista slika, bez dojma o fizičkoj prisutnosti glumca, jer to stvara drugačiji osjećaj, kao u kazalištu, gdje tehnika glumca stvara vibraciju koju svi razumiju. Film to prenosi drugačije, kroz sjenu, dvodimenzionalnu sliku. Kako mi možemo učiniti da ta slika ima osjećaje? Sve se događa u mozgu gledatelja. Treba znati kako to postići.
Upoznavanje zvijezda
Jeste li upoznali zvijezde poput Colina Farrella, Rachel Weisz…?
– Naravno. Ponekad vas oni upoznaju na setu, pa kasnije zaborave, ali vas opet sretnu. Kod "Miljenice" nisam išao na set, no kad sretnete glumce, imate osjećaj da ih "poznajete" jer ih gledate svaki dan na ekranu.
Nominirani ste dvaput za Oscara, kakav je to bio osjećaj?
– Iskreno, kao olakšanje. Kod "The Favourite" bio je veliki oskarovski "buzz", pa onda nominacije, njih deset, i isto toliko za "Uboga stvorenja". Ne bi bilo lijepo da nisam bio među nominiranima. Za "Bugoniju" ne očekujem nominaciju za sebe, ali očekujem za glumce, nadam se i scenarista, film, možda Lanthimosa, možda Jerskina Fendrixa za glazbu. Ima puno važnih filmova ove godine.
A kako ste kao Grk doživjeli odlazak na ceremoniju, odnosno Hollywood i Ameriku?
– Postoji jaz između Europe i Amerike. Usporedio sam BAFTA-u s Oscarima, to su dva potpuno različita svijeta. Amerikanci se u kinematografiji često ponašaju kao adolescenti, oduševljeni su sitnicama, slave bez zadrške. Nama je to čudno, mi smo suzdržaniji, ali oni u tome uživaju i kontroliraju svjetsku filmsku industriju. Bilo je zabavno.
Nismo očekivali Oscare, ni težili tome, došlo je iz našeg rada. Samo smo zadovoljni da je prepoznat. Nismo morali ništa mijenjati. Od "Kinette" i "Očnjaka" još uvijek montiramo na isti način. Imamo siguran prostor bez intervencije studija jer Lanthimos ima pravo na "posljednji rez". To nam daje slobodu i kreativnost. Naravno, dok filmovi zarađuju, možemo raditi kako želimo. Za sada smo zadržali neovisnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....