‘Obični ljudi‘: Bergmanovska drama Sundance Kida

Lakše je bilo odabrati film za oproštaj s Robertom Redfordom kao redateljem nego glumcem. Ako se ostavi po strani već napisani "Šaptač konjima", to su jednostavno morali biti "Obični ljudi" ("Ordinary People", 1980.), Redfordov izvanredni redateljski prvijenac. Divna "Rijeka sjećanja" i izvrsni "Kviz" filmovi su sa srcem i mozgom, a "Obični ljudi" objedinjuju jedno i drugo.

Već u prvoj režiji Redford je uspio iznjedriti srčan i pametan komad drame, adaptirajući roman "Ordinary People" Judith Guest uz veliki obol scenarista Alvina Sargenta. "Obični ljudi" ne zaslužuju biti pogrdno spominjani u oskarovskom kontekstu "Razjarenog bika", iako je Martin Scorsese trebao osvojiti barem zlatni kipić za virtuozn(ij)u režiju.

Je li trijumfu Redforda ispred Scorsesea kumovalo to što je američka Akademija s Oscarom za film i režiju odlučila nadoknaditi manjak glumačkih nominacija "zlatnog dečka" Hollywooda nakon uloga u niski remek-djela od "Butcha Cassidyja i Sundance Kida" do "Svih predsjednikovih ljudi" (samo jedna; "Žalac")? Možda, ali "Ordinary People" je izuzetno kvalitetan, zreo, nijansiran, delikatan i perceptivno režiran film koji je odigrao važnu ulogu u američkoj kinematografiji i ostvario utjecaj na buduće drame.

Naime, Redford je otkrio dvoje mladih glumaca, Timothyja Huttona i Elizabeth McGovern, a "Obični ljudi" zasigurno su inspirirali gorke suburbane drame devedesetih o disfunkcionalnim ili razorenim obiteljima više srednje klase ispod naizgled savršene fasade (kuća s uređenim travnjakom) kao što su "Ledena oluja" i "Vrtlog života", moguće i "Dobrog Willa Huntinga" u odnosu problematičnog mladića i njegova psihijatra.

Hutton je zaslužio Oscara za sporednu ulogu Conrada, mlađeg sina obitelji Jarrett, koji je pokušao samoubojstvo nakon smrti starijeg brata u brodskoj nesreći i proveo neko vrijeme u psihijatrijskoj ustanovi. Conrad smatra sebe odgovornim za bratovu pogibiju, a i živio je u njegovoj sjeni, što se vidi u odnosu s majkom Beth (Mary Tyler Moore).

Izgleda da je majka više voljela pokojnog sina i opterećena je da sačuva privid idile nakon dvostruke obiteljske tragedije, toliko da je ukorila supruga Calvina (uvijek izvrsni Donald Sutherland) zbog odabira boje odjeće za sprovod na kojem, uzgred, nije plakala. Svaki od troje članova familije/ključnih likova filma dobio je prostor da se razvije i suoči sa samim sobom dok se s obiteljskom tragedijom nose na svoj način, najbolje (ili jedino) u danom trenutku kako znaju i umiju. S njima Redford provodi dosta vremena, premda je izraziti fokus na Conradu i njegovu osjećaju izopćeništva kod kuće i u društvu nakon hospitalizacije.

Mladiću pomažu susreti s djevojkom i iz škole (McGovern) i s psihijatrije (Dinah Manoff), koja mu govori "Bi li se razveselio?" i poručuje "Samo sam sebi možeš pomoći", te razgovori s psihijatrom Tyroneom Bergerom ("Dragi John" Judd Hirsch; nominiran za Oscara, također u kategoriji sporedne muške uloge), njegovim najvećim vodičem kroz postsuicidalnu tamu s rečenicama tipa "Ako ne možeš osjetiti bol, nećeš osjećati ništa drugo".

Imajući u vidu lik Beth, "Odinary People" mogao je skrenuti u sapunicu, no Redford je pomoću odličnih glumaca realizirao prvoklasnu dramu u kojoj realizam ima prednost u odnosu na optimizam, ali to ne znači da film nije potiho optimističan. Logično, u redateljskom prvijencu Redford se pokazao najboljim u radu s glumcima, od mladih nada do veterana poput Sutherlanda i M. Emmeta Walsha, slušajući što govore, ali i osluškujući ono neizgovoreno.

No, redateljski debitant fino je uhvatio i ugođaj predgrađa, jeseni i zime, te pokazao oko za kadriranje. Kamera u jednom trenutku hvata Beth na telefonu u prvom planu, dok se u drugom nalaze Conrad i njegov odraz u zrcalu, tvoreći perfektan kadar.

Malo tko bi rekao da je "Ordinary People" režirao baš Redford (imao 44 godine 1980.), štoviše neki bi možda mogli pomisliti da iza "Običnih ljudi" stoji jedan Ingmar Bergman. "Ordinary People" povremeno djeluje kao bergmanovska drama, bolna, devastirajuća i turobna, u kojoj od okrutnosti vanjskog svijeta nitko nije pošteđen ("Zašto se stvari moraju događati ljudima? To nije fer...", kaže Conrad). Neki glumci nestaju u likovima. Redford je nestao u režiji "Običnih ljudi".