‘Taxi ljubav‘: ‘Taksist‘ iz studija Angel

"Po noći vozim, ujutro popijem tablete pa me malo zaljuljaju", govori Joža (uvijek uvjerljivi Ljubomir Kerekeš), sredovječni taksist i ratni veteran narušen PTSP-om, prilikom posjete doktoru (Tarik Filipović). Događa se to u prvih pet minuta novog hrvatskog filma "Taxi ljubav", nedugo nakon što Jožu opere crno-bijeli ratni flešbek o bijegu iz neprijateljskog logora.

Debitantski redatelj i scenarist Milo Ostović kao da tendira spajanju "Taksista" (PTSP-ovac za volanom taksija) i prvog "Ramba" (flešbekovi iz ratnog zatočeništva). Ipak, "Taksi ljubav" se ne razvija u tom smjeru, iako bi bilo zanimljivo vidjeti prilagođenu hrvatsku verziju dvaju američkih postvijetnamskih klasika (Dalibor Matanić je svojevremeno u intervjuu za "Slobodnu" spomenuo da bi rado snimio domaćeg "Ramba").

Joža je samo naizgled naš Travis Bickle. Poput legendarnog De Nirova antijunaka iz Scorseseova remek-djela, Joža tuče noćne smjene i tijekom vožnji ima susrete s polusvijetom koji noću izvire iz utrobe velegrada (Zagreb umjesto New Yorka). Dakle, prostitutkama, "đanketa​ma", preljubnicima, moralno posrnulim poduzetnicima i liječnicima, grešnom klikom koju je njegov prethodnik, zgađen viđenim, opisao riječima "ološ i šljam", zazivajući "pravu kišu" da "jednoga dana sve to smeće spere s ulica".

I Joža je svjestan srozavanja društva, kao i iseljavanja mladih iz Lijepe naše; njegova djeca su otišla "di i sva hrvatska pamet – vani, Amerika, Irska". Međutim, Jožino oružje u borbi protiv toga je krunica, topla riječ i "moralne spike", na radost župnika (Robert Kurbaša). "Bit će s tobom sve u redu. Iz tvojih usta u Božje uši", reprezentativan je dijalog "Taxi ljubavi" koja izgleda kao CRO verzija religiozno intonirana filma iz produkcije studija Angel ("Zvuk slobode", "Majka Cabrini"...).

"Bog svakom pomogne", tvrdi svetački Joža koji nije aktivirao braniteljsku mirovinu, na čuđenje ministra branitelja (Goran Grgić), ali će jednim zagrljajem riješiti talačku krizu kad njegov bivši suborac (Kristijan Ugrina) uleti s "kalašom" i ručnom bombom u ordinaciju, a savjetima "preobratiti" alkoholičarskog vlasnika noćnog kluba (Marko Lasić Nered), samohranu majku koja se "kurva okolo" (Lara Nekić, najbolja u ekipi) i vječnog neženju (Filip Juričić), ako već ne dvojicu sitnih dilera ovisnih o kokainu i videoigrama (Mihael Kuzmičić, Marijin Kuzmičić).

Koncept filma je u srži potentan za dramu i društveni komentar, s taksijem kao društvom u malom i svojevrsnom ispovjedaonicom, što smo vidjeli od "Noći na zemlji" preko "Collaterala" i "Taxija" Jafara Panahija do "Daddio", dok se redatelj Ostović uz sve to ugleda i u (superiorniju) postratnu dramu epizodične strukture "Tu" Zrinka Ogreste.

No, moraliziranje nije nijansirano da bi bilo refleksivno, već odveć naglašeno do granice "propagande", likovi na zadnjem sjedištu taksija iznimno su klišeizirani, vizualna estetika je sapuničasta, na rubu telenovele, tek mjestimično filmična s nekoliko dojmljivo riješenih kadrova, a gluma pojedinaca, s puno teških uzdaha, zaziva hrvatske drame devedesetih.

"Taxi ljubav" je nedvojbeno snimljen s malo novca (većinski u vlastitoj produkciji) i nemalo dobre volje, tako da je prema filmu teško biti prekritičan, posebice što je predstavio potencijalno novo sjajno žensko lice hrvatske kinematografije. Zapamtimo Laru Nekić.