Velika glumica umrla je baš na dan kad se rodio čovjek s kojim je imala važnu suradnju: bez njega ne bi dobila ovu ulogu

Informacija o odlasku oskarovke Diane Keaton (1946. – 2025.) metafilmski se poklopila s emitiranjem njezina filma “Interijeri” u režiji Woodyja Allena na HRT 3, ali to nije sve. Keaton je preminula baš na dan rođenja Charlesa Shyera, režisera/scenarista i partnera filmašice Nancy Meyers, s kojim(a) je ostvarila najvažniju suradnju nakon Allena (“Otac moje nevjeste 1&2”, “Ljubav nema pravila”).

Isto tako, unikatna i neponovljiva glumica otišla je samo par dana nakon što je komedija “Baby Boom” (1987.) proslavila 38. godišnjicu od početka kinodistribucije. Sve to upućivalo je da bi “Baby Boom” trebao dobiti prednost prolaza u odnosu na “Interiors” za gledanje i pisanje, odnosno oproštaj od Diane.

Ovaj film se počesto nezasluženo smetne s uma kad je Keaton u pitanju. Woody uvijek biva spomenut prije para Shyer – Meyers (“Annie Hall”, “Manhattan”...), a i nema šanse da se “Kum I&II” neće naći ispred “Baby Boom”, ako ne i “Kum III”. No, film zaslužuje da ga se otme zaboravu s obzirom na to da je odigrao značajnu ulogu za glumičinu karijeru i položaj žena na filmu i u stvarnosti.

Vjerovali ili ne, studio United Artists nije želio Keaton za ulogu J.C. Wiatt, “yuppie” karijeristice koja “nasljeđuje” 14-mjesečnu bebu nakon rođakove pogibije u prometnoj nesreći, nego Goldie Hawn i Bette Midler (s njima će ona devet godina kasnije nastupiti u komediji “Klub prvih supruga”), pa i Cher koja je 1987. glumila u kinohitovima “Vještice iz Eastwicka” i “Opčinjena Mjesecom”, a za ulogu u potonjem osvojila Oscara. Međutim, Shyer i Meyers inzistirali su na Keaton i UA je popustio.

Zauzvrat, Diane je zasjala na ekranu u svome stilu i odigrala jednu od najboljih i najšarmantnijih uloga koja kao da je potomak “Annie Hall” (malo nedostaje da kaže ono “La-di-da”) i sagradila je most između glumičinih sedamdesetih i devedesetih te navijestila njezinu fazu sredovječja i tzv. zlatnih godina (od “Father Of The Bride” preko “Obiteljske stvari” i “Tako to ide” do “Kluba zadovoljnih žena” i njegova nastavka), čija je kruna upravo Meyersičin “Something’s Gotta Give” ili “Ljubav nema pravila”.

Interesantno je da šef J.C. (Sam Wanamaker) u jednoj sceni kaže frazu “something’s gotta give” i ispiše naslov buduće suradnje tandema Keaton – Meyers. Tko zna bi li bilo tog filma bez “Baby Boom” koji je izišao u kinima na vrhuncu “bejbibumerskog” vala (“Gospodin Mama”, “Tri muškarca i kolijevka”...) i bio najbolji u nizu. Također, tko zna bi li bilo i satirične komedije “Zaposlena djevojka” s Melanie Griffith.

“Working Girl” je nemalo nadahnuta s “Baby Boom”, uzme li se u obzir već uvodna sekvencija newyorške vreve osamdesetih i izjava naratorice (Linda Ellerbee) da su “zaposlene žene fenomen našeg vremena”. One su se, čujemo, iselile iz ružičastoga geta i postale liječnice i odvjetnice umjesto da se, kao donedavno, udaju za liječnike i odvjetnike.

J.C. je jedna takva žena, savjetnica za menadžment u firmi na Manhattanu s nadimkom “tiger lady” koja radi 12 do 14 sati dnevno i ima ravno četiri minute vremena za seks s partnerom (Harold Ramis iz “Istjerivača duhova”). Koliko je posvećena poslu i uspješna u biznisu gdje dominiraju muškarci koji mogu “imati sve” (karijeru, obiteljski život...), šef je uopće “ne smatra ženom”.

Kad joj preslatka Elizabeth (glume je blizanke Kristina i Michelle Kennedy) uđe u život, J.C. je nespremna da skrbi o njoj jer nije “majčinski tip” žene. “Ne mogu imati dijete, imam poslovni ručak u 12.30”, usklikne ona, povede Elizabeth sa sobom na sastanak noseći je poput torbe u ruci i ostavi je u garderobi uz obećanje da će dati “veliku, veliku napojnicu”.

“Koliko ćete biti u pelenama... gradu?”, pita ona potencijalnog klijenta na sastanku (Pat Hingle). U verbalno i tjelesno urnebesnim komičnim scenama balansiranja nenadanog majčinstva i posla, pelena i fascikli, koje uključuju i vaganje bebe u vagi za voće/povrće, Keaton je apsolutno izvanredna, ali i kad Elizabeth omekša J.C. i zbog nje je ostavi partner (“učinilo mi se da sam čuo kako ti otkucava biološki sat”), a šef je zamijeni s mladim pomoćnikom (James Spader).

Tako, J.C. odluči žrtvovati karijeru zbog majčinstva i preseliti se iz New Yorka u Vermont, gdje će doživjeti romansu s lokalnim veterinarom (Sam Shepard kao “doktor Šarm”) kojemu će se požaliti u vezi manjka seksa nesvjesna da nije pravi liječnik, ali i postati neovisna i pokrenuti uspješan biznis s dječjom hranom od jabuka. Iako “Baby Boom” u drugoj polovici omekšava “yuppie” satiru i postaje bajkovit, film je na retrospektivno gledanje ispao proročki i daje još uvijek relevantan pogled na vječne dvojbe “majčinstvo i/ili karijera”.

Štoviše, čak je i relevantniji u još užurbanijoj današnjici, kad se poslovne žene i majke rođene osamdesetih otprilike u J.C.-inim godinama (rane ili srednje četrdesete; Keaton je imala 41) i nalaze u istim problemima (žrtvovati posao za obitelj?) kao ona ako žele zasnovati familiju, nastaviti raditi i zadržati neovisnost, riječju “imati sve”, samo što ne nose “80’s” jastučiće za ramena.

“Baby Boom” je i za ono doba dosta subverzivan film nudeći drukčiju verziju majčinstva (samohrana majka) i tradicionalne obitelji (izvanbračni partner), ali i poslovne žene koja je dovoljno neovisna da može odbiti unosnu poslovnu ponudu i u uredu punom muškaraca reći “Ne želim podnositi te žrtve i nitko ne bi ni trebao”. La-di-da.