U nestvarno lijepom ambijentu Vile Dalmacije, uz šum mora, borove i zalazak sunca, večeras je premijerno izvedena predstava Lisica, u režiji Ivice Buljana, prema istoimenom romanu Dubravke Ugrešić.
Predstava je otvorila dramski dio 71. Splitskog ljeta, a publika je tijekom tri sata trajanja imala priliku proći kroz tri snažno različita, a tematski povezana kazališna poglavlja – u predstavi koja se ne nudi kao linearna priča, nego kao fragmentirani ritual pripovijedanja, suočavanja i preživljavanja.
Riječ je o dramskoj adaptaciji jednog od najvažnijih romana suvremene europske književnosti, u kojem Ugrešić piše iz pozicije žene prognane iz jezika, države, kanona – govoreći o egzilu, identitetu, autorstvu i istini kao promjenjivoj, prevrtljivoj kategoriji. Buljan pristupa tekstu kao otvorenoj strukturi i gradi predstavu na raskrižju kazališnog eseja, predavanja, osobne ispovijesti i kolektivnog sjećanja.
Poznati u publici
Premijeri su nazočila i brojna poznata imena iz kulturnog i javnog života. U publici su se mogli vidjeti Aleš Novak, Nina Violić, koja je stigla u društvu prijateljica među kojima je bila i Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-a, zatim Saša Matić, Davor Meštrović, kao i mnogi drugi umjetnici, kazališni profesionalci i gosti Splita.
Njihova prisutnost dodatno je naglasila važnost ove premijere u kontekstu hrvatske kulturne scene. Okupljene je, osim prirodnog ambijenta Vile Dalmacije, dočekala i uzbudljiva kazališna večer koja najavljuje drugačiji, slojevit scenski doživljaj.
Glumački dvojac, Zlatko Burić i Snježana Sinovčić-Šiškov, ne tumače klasične likove, već postaju nositelji fragmenata sjećanja, osobnih i povijesnih priča, koje se u komadu pretaču iz dokumenta u metaforu. Njihova prisutnost na sceni nije izvedba u tradicionalnom smislu – već tijelo, glas i sjećanje koje progovara iznutra, iz vlastitog iskustva.
Predstava je strukturirana u tri cjeline, od kojih se svaka odvija na drugačijoj poziciji unutar prostora Vile Dalmacije – i svaka sa sobom donosi vlastiti jezik, ritam, atmosferu.U prvom dijelu, izvedenom u stilu političkog kabarea, susrećemo scenu nabijenu ironijom, montažom, glazbenim ulomcima i agitprop estetikom.
Kostimi Ane Savić Gecan, inspirirani sovjetskim modnim bluzama i ikonografijom totalitarne estetike, precizno podržavaju tu igru prijetvornosti i ideološkog spektakla. Istovremeno, Luka Barbarić glazbom stvara kontrapunkt: ritmički nemir i zvučne tenzije koje vuku publiku naprijed, iz slike u sliku.
Drugi dio prelazi u kontemplativniji, esejistički prostor – svojevrsni interni seminar o nastanku priče, o tekstu Borisa Pilnjaka, o političkim sudbinama pisaca, o jeziku kao prostoru borbe. Ovdje scena gotovo nestaje, ostaje ogoljena misao, gdje svjetlo – precizno i nenametljivo oblikovano od strane Boška Kutlešića-Bijadera – vodi gledatelja kroz prijelaze stanja i unutarnje napetosti bez potrebe za doslovnim označavanjem.
Treći dio predstave zatvara se u najintimniji prostor: dijaloška scena između autorice i deminera Bojana. Tišina, šapat, kratki odsječci rečenica u toj završnici postaju glavni dramski alat. I tu se kazalište vraća na početak – na riječ, na glas koji ostaje i kada sve drugo iščezne.
U tom trajanju, od političkog skeča, preko misaone strukture, do gotovo ispovjedne tišine, predstava Lisica nudi kazališni doživljaj koji ne računa na katarzu, već na otvaranje pitanja. Nudi prostor onima koji su ostali bez svog – i to ne kao naraciju, već kao otpor zaboravu.
A kako je sve počelo
Večer je započela tišinom. U vrtu, tek nekoliko metara od gledatelja, prostirao se prizor domaće svakodnevice: stol sa stolnjakom, tri stolice, klupa, kruh, daska sa sirom, boca vode. Glumica Snježana Sinovčić-Šiškov tiho izlazi, obavlja kućanske poslove – poslužuje, vješa rublje, korača kroz scenu kao kroz vlastito dvorište.
Nema barijere između publike i radnje – gledatelji nisu promatrači, već nenametljivi gosti na večeri kod nekoga bliskog. Cvrčci, miris borova, zalazak sunca i blagi povjetarac čine gotovo nemoguću tišinu koja više govori od bilo kakvog teksta.
Masline, čempresi, kamen i trava oblikuju prirodnu scenografiju, dok se kostimi – jednostavni, svakodnevni, potkošulje, haljine, radne košulje – stapaju s ambijentom. Sve odiše organskim, gotovo dokumentarnim tonom. Kazalište ovdje nije iluzija – ono je život.
U jednom trenutku, glumci sjedaju u automobil i obilaze imanje, da bi se ponovno pojavili na drugoj strani – publika instinktivno okreće glave prema susjednoj livadi, gdje se dijalog nastavlja.
Promjena se ne najavljuje – ona se događa prirodno, kao smjena vjetra. Glazba Luke Barbarića tiho prati promjene vremena i tona: jedan kostim se zamijeni, večera se ponovno posluži, riječi na tren utihnu – i shvaćamo da je prošla još jedna večer, još jedan dan. Bez tehnologije, bez efekata – samo ritam života.
Jedan od najpoetičnijih trenutaka bio je kad se na krov stare kamene kućice – dio scenografije – tiho popela mačka, vidno iznenađena što su ljudi okupirali njezino noćno lovište. Publika ju promatra gotovo jednako pažljivo kao i glumce – jer i ona je sada dio priče.
Kasnije, dok se svjetlo mijenja i publika tiho prelazi iz jednog prostora u drugi, spuštamo se niz kamene stepenice prema moru. Harmonikaš nas dočekuje laganom glazbom, dok se publika smješta uz samu obalu.
More šumi, valovi dodiruju kamen, a večer se spušta. U tom završnom prizoru sve postaje meko: riječi, pokreti, osjećaji. Predstava se ne završava – ona se raspline, nestane u soli i noći.
U ambijentu Vile Dalmacija, prostoru sa slojevitom i proturječnom poviješću, Lisica Dubravke Ugrešić postavljena je kao glas prognane autorice, kao misaono kazalište, kao poziv na pažljivo slušanje. Publika je predstavu ispratila dugim pljeskom – ne zbog spektakla, već zbog onog rijetkog osjećaja da je kazalište otvorilo vrata prostoru koji je istovremeno osoban, politički i duboko ljudski.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....