Ako ste se rodili u nekoj strašnoj zabiti, svejedno radi li se o finskom Mollojokiju ili hrvatskim Čmrljanovićima, maštat ćete o bijegu. Naravno, prije stotinjak godina zabiti su bile još strašnije nego što su danas, pa je i žudnja za odlaskom bila veća.
Lydia, jedna od junakinja romana „Savez“ Tuomasa Kyröa, u drugoj polovici tridesetih godina dvadesetog stoljeća želi pobjeći od primitivnog, surovog, nasilnog oca. A tko ne njezinom mjestu ne bi kad se mora suočiti s perspektivom doživotna robovanja: „Haaraline cure ne bi trebale ni kročiti u školu osim da iz školske kuhinje posude vrhnje. Tata je vjerovao da će svijet propasti budu li ljude držali u zatvorenom prostoru u vrijeme najprikladnije za rad. Ne može se od knjiga izgraditi zid koji će izdržati jesenju oluju. Za ženu je Bog predvidio odlazak u školu kao neku vrstu igre koja će trajati neko vrijeme i završiti kad prođe djetinjstvo. Dijete može povremeno raditi ono što želi, ali kad odraste uvijek će raditi ono što se mora. A s trinaest godina već je odrasla.“
U usporedbi s njom, Anne je prava sretnica, obiteljske prilike su kod nje kudikamo bolje, ali to ne znači da je zadovoljna svojim životom. I ona grozničavo mozga o bijegu, ali su njezini snovi malo ambiciozniji. Njoj nije dovoljno uteći iz rodnog sela, ona bi htjela odmagliti iz svoje zemlje. Razlog? „Finska je mirna i ravna i stoga nepopravljivo dosadna. Što onda nudi mladima, onima koji nešto nastoje postići i koji su sposobni? Mi živimo u vremenu koje je drugdje već povijest. A ja tražim nešto što je istinski život“, zapisuje ona u svoj dnevnik u kolovozu 1936.
I njezin brat Urho zaokupljen je sanjarenjem o odlasku. No, za razliku od Lydije i Anne, bistrih djevojaka koje bi na nekom drugom mjestu i u nekim drukčijim okolnostima mogle realizirati svoje pune potencijale, on je čeljade bez velike pameti, pa onda i mašte. Sve čega se on može dosjetiti jest da podijeli djetinjastu čežnju svoga oca koji je svojedobno maštao da će otići u Ameriku i tamo se pridružiti nekom cirkusu.
Izlaznu kartu iz vlastita života očajna Lydia pronaći će u Urhu. On nije bogzna kakva prilika, s njim jedva da može razmijeniti poneku rečenicu, ali je dobar, što će reći da nije nasilan prema ženama, k tome je snažan i marljiv, pa će, nada se ona, moći izdržavati njihovu obitelj. Anna će se, pak, u Berlinu, gdje je kao gimnastičarka dospjela na Olimpijadu, neutješno zaljubiti u Adolfa Hitlera i tamo užganu luč nacionalsocijalizma prenijeti natrag u svoju zemlju.
Na ovoj točki već su ispunjene sve pretpostavke za tri teška karambola, no velika povijest pred Kyröve male junake neumoljivo postavlja dodatni problem u obličju rata. I to ne jednog, nego ukupno tri, pošto je Finska zbog svoga delikatnog zemljopisnog položaja igrala tri ratna poluvremena. Prvo se sama pokušavala obraniti od sovjetske okupacije, potom je stupila u Savez s Nijemcima, da bi konačno, u samom finišu Drugog svjetskog rata, zaratila protiv svog dojučerašnjeg saveznika.
Udaljen od fronta malešni Mollojoki u tri je ratna čina prošao relativno dobro, no to se ne može reći i za njegove stanovnike. Mobilizirani Urho je pitaj boga gdje i pitaj boga kako mu je, a Lydia i Anna pokušavaju preživjeti u vremenima teške oskudice. Tada će u njihov život ući Bronislav (Finci su mu nadjenuli domaće ime Pentti), zarobljeni vojnik koji je preživio i koncentracijski logor i prisilni rad, a sada je kao sluga stavljen na raspolaganje mještanima.
Osim što je pothranjen i izmučen, on je i čovjek koji je izgubio vjeru u ljudskost: „Bronislav je tada, i tijekom sljedećih godina, shvatio da je čovjekov najvažniji cilj pribaviti sebi i krugu bliskih ljudi što veću moguću korist. Najbolji način da se to ostvari jest iskorištavanje, potčinjavanje i nanošenje štete drugima. Od podčinjenog i pokorenog se onda može uzeti sve što ti treba. Kad se potčinjenom ponudi neko manje olakšanje usred neprekidne patnje, taj će svojem tlačitelju darovati sve ostalo.“
Što će se na koncu dogoditi Lydiji, Anni, Urhu i Penttiju, ne smijem vam reći. Na klapni libra otisnuti su fragmenti iz kritika koje su napisali finski recenzenti, a svi oni redom hvale Kyrövo umijeće pisanja o ratu. Meni se, pak, čini da svi oni redom promašuju bitno. Prije i poslije svega, „Savez“ je moćna knjiga o prokletstvu provincije i potrebi da se tom prokletstvu izmakne, pa tek onda i libar o ratu.
Ovaj nagrađivani roman izvorno je objavljen 2005., na hrvatski ga je preveo Boris Vidović, a objavio zagrebački Ljevak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....