Evo nas u Norveškoj. Kad se već moramo šufigavati na nemilosrdnom mediteranskom suncu, neka nam se barem duh teleportira daleko na sjever, gdje ljudi ovih dana u večernju šetnju ne izlaze bez pulovera i toplih gležnjača, a spavaju ušuškani pod debelim jorganom.
Ona se zove Alis, ima 33 godine, radila je na fakultetu i vodila televizijsku emisiju, i mogli bismo reći da je, unatoč mladoj dobi, u profesionalnom smislu bila potpuno realizirana. Velim bila, jer je, nakon jednog seksualnog skandala, napustila i svog partnera i svoj posao, pa se odlučila poduzeti temeljiti reset u nekom zabačenom fjordu.
Tamo je stigla odgovarajući na ponudu za posao objavljenu u malom oglasniku. Poslodavac je tražio kućnu pomoćnicu koja će mu servirati tri obroka dnevno i brinuti se za njegovu okućnicu. Ona, doduše, zna kuhati, ali o vrtlarenju nema dvije čiste, pa se trudi prikriti svoje neznanje i učiti metodom pokušaja i pogrešaka.
Njemu je ime Sigurd, ima 44 godine, a od čega živi i čime se bavi, i Alis i mi možemo samo nagađati. On je distanciran i hladan, čovjek od malo riječi, koji je tretira kao komad namještaja. Nakon svakog obroka, povlači se u svoju sobu iz koje ne mrda sve dok ga ona ne pozove da iznova sjedne nešto pojesti.
Kako ubija vrijeme između doručka, ručka i večere, njoj je nerazmrsiva enigma, jer iz njegove sobe ne dopiru nikakvi zvukovi. Jedino što joj se čini izvjesnim jest to da se on bavi nekom vrstom intelektualnog rada. Valjda bi se nešto čulo da je zaokupljen fizičkim odnosno manualnim poslovima, zar ne? Supruga mu je, veli, na putu, dugo je neće biti, i to je sve što ona o njemu i njegovom životu zna.
Isprva, njoj se čini da je strašno pogriješila što je prihvatila posao kojemu nije dorasla i što mora živjeti s tako odbojnim čovjekom. No kako vrijeme bude prolazilo, postat će joj jasno da je Sigurd emocionalno karambolirano čeljade kao i ona sama. Njezin prezir prema njemu vremenom će polako kopniti, a čežnja da razumije toga povučenog, enigmatičnog čovjeka koji je, usput, vrlo privlačan, prerast će u pravu žudnju za njim.
Još samo jedan lik
Od te točke, roman "Ptičji tribunal“ norveške autorice Agnes Ravatan (rođene 1983.), izvorno publiciran 2013., a kod nas nedavno objavljen u nakladi Ljevak i prijevodu Anje Majnarić, mogao bi se razgranati u barem tri ili četiri sasvim legitimna, vrlo obećavajuća pravca. Na tim pretpostavkama netko bi raspisao dramu o otuđenju odnosno o odsutnosti, ustvari, nemogućnosti komunikacije koja ljude još dublje ukopava u njihovu samoću.
Netko drugi možda bi se opredijelio za žanrovski dosljedan ljubić, birajući između dva kraja, saharinski sretnog ili, pak, beznadno nesretnog, da ne kažem baš tragičnog. Na koncu, od ovoga bi se štofa dao iskrojiti i vrlo obećavajući krimić ili čak horror. To prije što, osim Alis i Sigura, u cijelom romanu postoji još sam jedan lik: prodavačice iz mjesnog dućana u kojemu se prodaju samo najosnovnije potrepštine, koja je također čeljade od malo riječi, ali joj svaka zvuči zlokobno, jer se stječe dojam da zna sve što je potrebno znati i o njoj i o njemu.
Agnes Ravatn majstorski je priču dovela do raskrižja, a onda se tamo odlučila zadržati do samog kraja, ostavljajući nas da nagađamo u što će se njezin libar pretvoriti. To odgađanje ne samo da nije ubilo napetost, nego ju je napumpalo do ruba velikog praska. Koji će se, na koncu, i dogoditi, ali vam o tome, baš kao i Smojin šjor Keko iz "Veloga mista“, ne smijem ništa kazati.
Niti se hvalim, niti želim iznuditi vaše sažaljenje, ali u životu sam se zaista načitao koječega. No nikada prije nije mi u šake pala knjiga za koju punih dvjesto stranica nisi siguran je li ljubić ili krimić, da bi te onda, u samom finišu, autorica smlavila lijepo odmjerenim udarcem u pleksus. Nešto je duboko uznemirujuće i subverzivno u njezinom izboru da pretopi dva inače nesukladna žanra i do samog kraja drži književnu publiku u neizvjesnosti oko toga što ona ustvari čita.
Četiri nagrade su malo
Na ovitku knjige stoji podatak da je ovaj roman dobio četiri ugledne nagrade. Ako mene pitate, to je malo, jer se radi o djelu autorice koja o zanatu pisanja zna sve, a zna i kako prekoračiti granice literarnog obrta i dosegnuti umjetnost. U zaključnoj sceni „Casablance“ lokalni ugostitelj Rick Blaine kojeg igra Humphrey Bogart ovako se obraća šefu vichyjevske policije kojeg tumači Claude Rains: "Louis, mislim da je ovo početak jednog prekrasnog prijateljstva.“ Volio bih misliti da je "Ptičji tribunal“ samo početak našeg književnog prijateljstva s Agnes Ravatn čije nove prijevode nestrpljivo čekam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....