Što nam je činiti s Etgarom Keretom? Čovjek je, izvan svake sumnje, odličan pisac, u najmanju ruku, jedan od najvećih kratkopričaša našega vremena, ali je, za nevolju, i Izraelac.
Smijemo li pisati o njemu, pa ga još i oduševljeno hvaliti, dok država u kojoj živi, radi i plaća porez provodi etničko čišćenje? Upitate li riječku pubertetsku ljevicu koja je, nema tome dugo, banula na baletnu premijeru, tražeći da koreograf Ohad Naharin, još jedan veliki umjetnik s putovnicom zemlje koja zasluženo uživa sramnu reputaciju, spakira kufere i vrati se doma, odgovor je, pretpostavljam, samo jedan mogući: Kereta treba ignorirati.
Nema veze što su i Keret i Naharin, zajedno s još tisuću kolega, izraelskih umjetnika, trećeg kolovoza prošle godine potpisali peticiju u kojoj, među ostalim, stoji i ovo: “Protivno našim vrijednostima i volji, nalazimo se u ulozi suučesnika u užasnim djelima koja naša vlada provodi u Gazi: ubojstvu djece i civila, politici izgladnjivanja, masovnom raseljavanju i besmislenom uništavanju cijelih gradova.”
Na tome se nisu zaustavili, nego su još zatražili da vojnici prestanu izvršavati nezakonite naredbe kojima se od njih traži da počine ratne zločine.
Borbena ljevica
Pitate li kvarnerske pravednike među narodima, to nije dovoljno, jer džaba im sve simbolične geste, ma koliko snažne i dramatične one bile, kad djeluju u funkciji artwashinga i svojom umjetnošću pokušavaju prikriti vojne zločine, okupaciju i etničko čišćenje.
Visoke moralne standarde što ih naši aktivisti održavaju, Keret i Naharin bi, valjda, zadovoljili tek kad bi se opasali štapinima dinamita i krenuli na juriš u Kneset.
Da uzmu u ruke Keretovu zbirku kratkih priča pod naslovom “Autokorekcija”, koju je s hebrejskog prevela Laila Šprajc, a friško objavila zaprešićka Fraktura, naša bi se borbena ljevica najkasnije na 32. stranici raspištoljila od bijesa.
Pripovjedač tamo opisuje susret svoga prijatelja Jogeva - koji je inače sklon trošenju halucinogenih supstanci - s nekom lijepom Norvežankom.
Ovako se dotični obratio neodoljivoj djevojci: “Ako Bog sada siđe s oblaka i ponudi mi želju, zamolit ću da te deset minuta ližem. Ako mi kaže ‘Evo ti dvije’, tražit ću besmrtnost. A ako budu tri, nek dobaci i malo mira na Bliski istok, da i država nešto dobije. Ali ako mi ponudi samo jednu, onda da te ližem.”
Eto, vidite, rekli bi riječki paleokriptoljevičari, Keret misli na dobrobit svoje zločinačke države čak i kad se bavi svakodnevicom uspaljenog đankija. A kad bi se, trpeći usput nezamislive muke, probili do zadnje stranice njegova libra, gorko bi zaključili kako je “Autokorekcija” i u ideji i u izvedbi, od početka do kraja, kvarna knjiga koja se ruga teoriji odraza. Jer što radi autor? Umjesto da, kako je i red, subjektivno zrcali objektivnu stvarnost, on si daje oduška razularenoj fantaziji.
Svaka njegova priča počiva ili na fantastičnoj ili na apsurdnoj pretpostavci. “Redateljeva verzija” bavi se, primjerice, projektom filma koji u realnom vremenu dokumentira cijeli život glavnoga junaka, od njegova rođenja sve do samoubojstva vješanjem. Premijeru toga filma koji traje koliko i protagonistov život, dakle, 73 godine, živ će dočekati samo sin filmske kritičarke koja je na projekciju došla u visokoj trudnoći, pa se njezin sin u kinu rodio i tamo dočekao starost, okružen raspadnutim truplima drugih gledatelja koji su davno pomrli.
Crni ili tamnosivi humor
Keretova mašta radi na warp pogonu. Kao što je sofisticirana tehnologija omogućavala svemirskom brodu Enterprise iz serijala “Zvjezdane staze” da furioznom brzinom bordiža udaljenim galaksijama, tako sofisticirani procesor u glavi ovog izraelskog autora osmišljava egzotična putovanja u nadrealne, mimorealne i proturealne narativne svjetove.
Paradoksalno, što on bježi dalje, to se dublje ukopava na mjestu, jer se sve njegove neobične priče u suštini bave običnim životima i svakodnevnim mukama: usamljenošću, ljubavnim žudnjama, obiteljskim vezama, propuštenim šansama, nataloženom gorčinom... K tome, on je i vrlo metodično zaokupljen pitanjem u kolikoj mjeri i kako moderne tehnologije mijenjaju naš doživljaj svijeta i stavljaju pred nas izazove kojim nismo kadri odgovoriti.
“Autokorekcija” bi se mogla čitati kao sumorna kolekcija duboko uznemirujućih distopijskih priča da svaka od njih nije impregnirana humorom koji kad nije crn onda je, u najmanju ruku, tamnosiv. Etgar Keret jedan je od najduhovitijih pisaca našega vremena. Da nije, njegove bi knjige na naslovnim stranicama morale imati parafrazu upozorenja kakva stoje otisnuta na kutijama cigareta: “Warning: reading is a health hazard”.•
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....