Stavi prst u more i povezan si s cijelim svijetom. Tu sam izreku čuo, valjda, još kao predškolac i dugo me zbunjivala. U toj sam dobi stvari shvaćao doslovno i namakao prste dok mi ne poplave od studeni, čekajući da me slana voda teleportira nekamo daleko. Ma koliko god se trudio, nisam se uspio povezati ni sa Šoltom, a kamoli s nekim od egzotičnih karipskih otoka za kojima sam čeznuo.
Nakon nekog vremena, konačno je i meni svanulo, shvatio sam da ljudi koji pucaju od zdravlja nisu naoružani i da nas more približava svijetu samo na nekoj maglovitoj, simboličkoj razini. Unatoč svemu, razočarenje je ostalo. Sve otada, na more gledam kao na veliku prevaru. I ne možete me razuvjeriti da nije.
Livno kao prvo inozemstvo
Osječanima je prva tuđina Pečuh, gradić nalik ulickanoj bombonijeri, Zagrepčanima Ljubljana, ozbiljan srednjoeuropski grad, a što je nama, Splićanima, prvo inozemstvo? Da izvinete, Livno. Pa vi sad gudite kako smo mi povezani s cijelim svijetom, za razliku od jadnih kontinentalaca koji su nasukani in the middle of nowhere.
Zato me jako razveselila knjiga Ariana Leke „Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta“, koju je prevela Željka Somun, a friško objavila zaprešićka Fraktura. Ovaj albanski pjesnik, prozaist i esejist rođen je 1966. godine u primorskom gradu Draču, a more ga je, mogli bismo reći, i othranilo, jer mu je otac bio pomorac.
Unatoč svemu, njegova se fascinacija velikom, nepreglednom modrom masom ne iscrpljuje samo u oduševljenim ushitima. Dapače. Ma koliko god ga privlačilo, more ga je oduvijek i zastrašivalo. Tome se i ne treba čuditi ako znamo da je Albanija rijedak primjer uzobalne zemlje – ona, štoviše, izlazi na dva mora, Jadransko i Jonsko – koja je u trajnoj zavadi s velikim plavetnilom.
Iseljavanja u Italiju
"Oduvijek smo bili ondje – između planina i mora: licima okrenuti moru, promatrajući kako nam neprijatelj stiže na valu, s vjernim planinama za leđima“, piše Leka i dodaje: "U ono doba more me nije podsjećalo samo na dolazak neprijatelja. Valovi nalik na planine podsjetili su me na iseljavanja u Italiju, na Albance koji stoljećima bježe na Zapad.“
Iskustvo odrastanja u izoliranoj zemlji gdje je paranoja uzdignuta na pijedestal dominantne društvene norme, utjecalo je i na autorov doživljaj mora. Nije pomogla činjenica što mu je otac bio pomorac, jer njemu nikad nije bilo dopušteno iskrcati se u lukama do kojih je plovio. Sve što je on iskusio od velikog bijelog svijeta su treperava svjetla u daljini.
U razmaku od samo nekoliko mjeseci kod nas su objavljene dvije sjajne knjige o svakodnevnom životu Albanaca pod rigidnim komunističkim režimom. Prvo nas je Lea Ypi (rođena 1979.), profesorica na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti, obradovala neodoljivo šarmantnim, ali i vrlo poučnim memoarima koji tematiziraju odrastanje malešne staljinistice, kakvom je samu sebe predstavila (libar nosi naslov "Slobodna“, a objavila ga je zagrebačka izdavačka kuća OceanMore), da bismo se sada mogli osvjedočiti kako je svakodnevni život izgledao iz optike desetak godina starijeg autora koji je slom komunizma dočekao kao odrastao muškarac.
Strepili od susjeda cinkaroša
Iz niza dojmljivih dionica koje dokumentiraju iskustvo življenja pod režimom okamenjene neslobode, izdvajam tek jednu ilustraciju. U Albaniji su se mogli hvatati signali stranih televizijskih kuća, talijanskih i jugoslavenskih, ali nitko nije imao hrabrosti gledati ih uključena tona. Svi su strepili da će ih prvi susjedi cinkariti vlastima, jer se, eto, oduševljeno izlažu neprijateljskoj propagandi.
Ovako to opisuje Leka: "Najteže od svega bilo je gledati nogometne utakmice stranih klubova stišana tona. Tiho. Bezglasno. Nijemo. Može li itko, pogotovo oni koji vole nogomet, uopće zamisliti da se nogometna utakmica gleda bez tona? E pa, mi smo tako.“
Progovara o nama danas
Lekina knjiga nije, međutim, „samo“ ispovijed. Radi se o vrlo rahloj zbirci eseja u kojoj su reminiscencije tek poticaj za refleksiju. Barem koliko se bavi albanskim perfektom, ona je zaokupljena i suvremenošću, i to ne samo autorove zemlje, nego i kudikamo širih prostora. Uz more, njegova su jednako opsesivna tema i migracije. Očajnički pokušaji bijega iz poharane domovine uz pomoć improviziranih plovila albanski su „patent“ iz kolovoza 1991.
Ono čemu svjedočimo zadnjih deset godina samo je neka vrsta brend-ekstenzije trenda o kojemu Leka itekako ima što reći. To njegov libar čini vrlo aktualnim štivom koje i kada se bavi epizodama iz, na prvi pogled, daleke prošlosti, ustvari progovara o nama danas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....