Svaki ambasador zastupa interese svoje zemlje, a u tom je poslu teško biti uspješan bez iskrenog uvažavanja sredine u kojoj si akreditiran, što će reći kako veleposlanički zanat pretpostavlja neku vrstu dvostruke agitacije, u korist obiju država. Draganu Velikiću koji je četiri godine bio ambasador Srbije u Beču, nije bilo teško udovoljiti tome zahtjevu, i to iz barem dva razloga. Građanskim zanimanjem pisac, bio je odgojen na cijelom nizu velikih austrijskih autora u širokome rasponu od Josepha Rotha do Thomasa Bernhardta. S druge strane, kao čovjeku koji dolazi iz zemlje zatrovane povijesnim mistifikacijama, morala mu je imponirati država koja se znala suočiti sa sramnim epizodama iz vlastite prošlosti.
Konačno – ili prije svega – Velikićeve srdačne veze s Austrijom nisu bile samo mandatnoga karaktera, jer se njegove knjige redovito prevode na njemački, bilježe unisone komplimente kritike i imaju nezanemariv krug odanih čitatelja. I njegov „Bečki roman“ pojavit će se u nekoj doglednoj budućnosti u izlozima knjižara onih zemalja u kojima žive izvorni govornici njemačkog jezika, pa tako i u Austriji, samo je veliko pitanje kako će ga tamošnja javnost primiti.
Svaku knjigu autor piše iz ove ili one nužde, svako djelo nastaje iz neke vrste prinude, a ovo je naraslo iz najstrašnije moguće, iz upravo kafkijanske agonije koju je proživljavala Velikićeva obitelj. „Bečki roman“ priča je o Pavlu Mariću, mladom specijalizantu psihijatrije koji radi u dvije bolnici, općoj i zatvorskoj, pred kojim je blistava budućnost. Jednoga dana na njegova će vrata pokucati policijski istražitelji zbog sumnje da je počinio, u najmanju ruku, nesvakidašnji zločin: terete ga da je pokušao kolačem otrovati devetoro svojih kolega.
Puno prije nego što je pravosudni pretres ovoga predmeta formalno započeo, njemu će biti presuđeno. Sve kolege i znanci okrenut će mu leđa, a iz bolničke uprave stići će mu preporuka kako je puno bolje da sam da otkaz, nego da mu ga oni daju, jer će u tom slučaju nečastan otpust ostati dovijeka zabilježen u njegovom kadrovskom kartonu.
Opći konsenzus o njegovoj krivnji pokolebat će čak i njegova oca Andreja, stomatologa pred mirovinom koji u Austriji već dugo živi i radi. On, piše Velikić, „teško odustaje od mita koji je izgradio tokom trideset godina u tom gradu, da živi na najboljem mestu na svetu, diše najčistiji vazduh, pije planinsku vodu iz bečkog vodovoda koja stiže čak iz Semeringa.
Buka je svedena najmanju meru. A problemi se anticipiraju još u začetku, dok su u predelu strepnje.“ Čvrsto uvjerenom kako živi u savršeno podmazanom svijetu koji na svakoj razini funkcionira bez greške, njemu je isprva teško povjerovati da je besprijekorni sustav u slučaju njegova sina fatalno zaribao. Stanovite simpatije prema Pavlu gaje tek zatvorenici s prostora bivše Jugoslavije, koje je u međuvremenu upoznao. „Nedžade, dođi ‘vamo! Evo ga ovaj naš Gavrilo što truje Švabe“, predstavlja mladog psihijatra jedan utamničenik drugome.
U sedamdeset dana koliko će potrajati Pavlova kaštiga u istražnom zatvoru, Austrija će se razotkriti kao zemlja duboko ukorijenjenog licemjerja u kojoj se „potreba za redom izjednačava s pravdom“. Ili kako na jednom mjestu kaže Andrejeva prijateljica, pokojna spisateljica Daša Drndić: „Austrija je prostor u kojem je moguća svaka gadost, prostor koji podnosi sve osim iskrenosti. Austrija je krematorijum za čiste duše!“
No razotkrit će se i sva krhkost predodžbi koje ljudi iz najbližeg, obiteljskog kruga njeguju jedni o drugima. Pavlovi roditelji tek će tada osvijestiti činjenicu da im je sin homoseksualac, što dovoljno govori u tome koliko su puta svi zajedno izabrali komoditet šutnje umjesto iskrenosti koja možda oslobađa, ali, bogami, i žulja.
Ne želim vam spojlati rasplet ove koliko bizarne toliko i sumorne priče, iako vam je on vjerojatno poznat ako ste upućeni u dramu koja je potaknula pisanje ovoga romana. Ako i nije, lako ćete naslutiti da pravosudni epilog nije imao učinak katarze jer, kako piše, Velikić, „iz zatvora se izlazi godinama i nikada do kraja“.
A tobože savršeni sustav savršeno se zaštitio od naknadnih reklamacija, jer zakoni ne predviđaju ni ispriku, a kamoli tek kompenzaciju nevinima.
Kao i sve Velikićeve knjige, i „Bečki roman“ s lakoćom prepliće intimnu i javnu sferu, baveći se obiteljskom storijom zahvaća veliku društvenu dramu, pa ti se malo čini da svjedočiš kammerspielu, a onda se pred tobom ispriječi velika, raskošna freska. Siguran sam da će i u Austriji imati zahvalnu publiku, barem među onima koji ne šize pri spomenu Thomasa Bernhardta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....