Rujanski Festival svjetske književnosti obilježio je i jedan mali, mogli bismo reći molekularni prosvjed protiv gostovanja uglednog austrijskog autora Karla-Markusa Gaußa. Čime je ovaj odličan pisac, veliki zagovornik i tumač europske periferije, skrajnutih zemalja, nacija i kultura zaslužio takav tretman?
Nakon „Kamenog broda“, zbirke proznih minijatura i vinjeta iz 2024. godine, čije je hrvatsko izdanje u prijevodu Milana Soklića došao u Zagreb promovirati, on je kod kuće objavio još jednu knjigu, zbirku tekstova pod naslovom „Krivnja neznanja“ i podnaslovom „Eseji protiv duha vremena i antisemitizma“. Ono što se u jednom intervjuu koji je najavio njegovo zagrebačko gostovanje moglo pročitati, nije najbolje sjelo našim propalestinskim aktivistima. Da budem iskren, nije ni meni, jer me iritiralo Gaußovo poistovjećivanje podrške palestinskom narodu s potporom Hamasovim islamističkim manijacima i teroristima. Još i više me rastužilo njegovo izjednačavanje kritike izraelskog zločinačkog režima s antisemitizmom. Od čovjeka njegova širine, pameti i talenta očekivao sam malo više sluha za nijanse.
Sve to, međutim, nije dovoljno da bih stao na stranu naših nepopustljivih aktivista koji su spremni izaći na ulice i prosvjedovati protiv knjige iz koje, baš kao i ja, nisu pročitali ni jedno jedino slovo. Ostavimo, dakle, po strani autorov zadnji libar i radije se pozabavimo predzadnjim, friško objavljen u nakladi zaprešićke Frakture.
„Kameni brod“ na puno je načina tipična gaußovska knjiga. Ovaj salzburški autor rođen 1954., podunavski Švabo čija je obitelj vojvođanskih korijena, već dulje vrijeme brusi unikatan, samosvojni žanr koji je teško precizno odrediti. Ima tu putopisnih dionica, eseja, ispovjednih bilješki, dnevničkih zapisa, sličica i krokija... prebogate građe iz koje bi se dalo raspisati cijelu biblioteku knjiga. Kao i obično, autor je zaokupljen europskom provincijom i marginom, zanemarenim predjelima kojima tek rijetki posvećuju doličnu pažnju.
Nema tome dugo, kod nas je objavljena njegova knjiga pod naslovom „Avanturističko putovanje kroz moje sobe“. Neumorni skitač uzeo si je prije nekoliko godina predah od potucanja svijetom, pa se posvetio vlastitome mikrosvijetu, stanu. Iznova otkrivajući predmete u njemu, raspisao je libar koji dokazuje kako nije potrebno putovati ni u daleke predjele ni u daleku prošlost, ne treba se nikamo mrdati iz fotelje da bi otkrivao ljepote i bogatstvo svijeta. Primjera radi, jedna okrhnuta šalica davno kupljena u Moldaviji njemu je bila dovoljna da bi se iz vlastitoga stana zaputio na drugi kraj Europe ne izuvajući pritom papuče. E onda možete samo zamisliti kakva je sve čudesa kadar opaziti čovjek koji i u svome domu uvijek iznova otkriva zatajene svjetove.
Kao što je opsesivno zaokupljen rubnim predjelima staroga kontinenta, tako mu je i u gradovima koje posjećuje periferija zanimljivija od glavnih trgova i širokih bulevara. Očekivano, nezaobilazna postaja na svakom putovanju su groblja koja, neočekivano, uspoređuje s romanima: „Svako je groblje drukčije, ali sva groblja govore o životu. To im je zajedničko s romanima, od kojih svaki također drukčije pripovijeda i na svoj način obrađuje životne priče i sudbine. Po grobljima se šeće, romane se čita, i groblja i romani od nas zahtijevaju da ostanemo u pokretu, pratimo puteve mnogih pojedinaca i prolazimo kroz postaje tuđih života koje pokusno povezujemo s vlastitima. Hodajući kao i čitajući, po grobljima i u knjigama, spoznao sam da se bez podrške mrtvih ne bih usudio živjeti onako kako sam zaista želio.“
Više od rubnih predjela zanimaju ga samo ljudi s margine, osobito pisci koji su spletom različitih okolnosti nekako nestali s radara. Jedan od takvih jest i Kurt Held, njemačko-švicarski autor čija politička opredjeljenja – a bio je vatreni komunist – sigurno nisu pridonijela njegovoj slavi. Unatoč tome, njegov je roman „Crvenokosa Zora i njezina družina“ bio i ostao omiljenom lektirom cijelih naraštaja klinaca. Do danas je na njemačkom govornom području objavljeno ukupno 36 izdanja ove knjige koja je, k tome, prevedena na osamnaest jezika. Zadnje u nizu inozemnih izdanja jest ono hrvatsko iz 2017. Nama je, eto, trebalo samo 76 godina da prevedemo libar čija je radnja situirana u Senj između dva svjetska rata i bavi se sudbinama napuštene djece koja pokušavaju preživjeti u ruševinama tamošnje tvrđave.
Upravo zato Gaußa treba čitati. On je neka vrsta književnog Kolumba koji će vam otkriti Ameriku u stražnjem dvorištu vaše kuće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....