Biti unuk velikog pisca, a imati književne ambicije, vjerojatno je blagoslov, ali je, sasvim sigurno, i poprilično prokletstvo. Kud ćeš boljeg mentora od vlastitoga djeda čija je ljubav bezuvjetna, a koji te može podučiti ne samo tajnama zanata, nego i tome kako prekoračiti granicu koja solidan obrt dijeli od ozbiljne umjetnosti.
A opet, mora da je strašno cijeloga života, od prvog do zadnjeg objavljenog teksta, slušati kako te mjere i uspoređuju s kolosom u kojega se zaklinju milijuni oduševljenih čitatelja.
Mateo García Elizondo (rođen 1987.) dvostruko je blagoslovljen i proklet, jer mu je djed po ocu bio kolumbijski nobelovac Gabriel García Márquez, a po majci jedan od najvećih meksičkih pisaca dvadesetog stoljeća, Salvador Elizondo. Možda je njegova obiteljska povijest razlog što je prvo počeo graditi reputaciju kao filmski i stripovni scenarist, da bi se tek 2019. odvažio iskoračiti na prozni teren debitantskim romanom "Posljednji susret s damom“, koji je nedavno, u nakladi Petrinih knjiga i prijevodu Željke Lovrenčić, objavljen i kod nas.
Elizondo ne okoliša, prvom rečenicom teksta nije samo dao naznačiti svoje autorske namjere, nego je komprimirao i sav sadržaj libra: "Stigao sam u Zapotal kako bih konačno umro.“
Sve i kad bi htio, pripovjedač više ne može opozvati svoju odluku, za to je naprosto prekasno: "Već dugo želim otići na ovo putovanje, to mi je posljednja želja, u ovome životu više ih nemam. Odavno se želim riješiti svega onoga što me je vezivalo za nj: žena mi je umrla, pas uginuo. Uništio sam mostove s obitelji i prijateljima, prodao televizor, suđe, namještaj. Čini se da sam se natjecao sam sa sobom kako bih uspio nabaviti dovoljno heroina i love da odem s ovog svijeta prije nego što postanem potpuno nepokretan.“
Izabrao je Zapotal, jer "ovdje završava svijet ljudi. Iza njega slijede samo prašuma i planina.“ To je mjesto utemeljeno da bi servisiralo oskudne potrebe ljudi koji su došli sjeći šume. Kad u rukama ne drže motorne sjekire i pile, tankaju se jeftinim alkoholom, pomireni s činjenicom da su zapeli u nigdini, bez i najmanje šanse da se iskobeljaju iz egzistencijalne stupice.
Ovako ih narator opisuje dok sjedi u lokalnom pajzlu: "Činilo se da je, jednako kao i ja, puno ljudi došlo izvana i na kraju svoga puta završilo ovdje: alkoholičari, bjegunci iz vojske ili kriminalci u bijegu. Svi su radili u pilanama ili negdje u prašumi raskrčujući planine. Dijelili su posao i, ponekad, isti krov te žene, djecu, prijatelje, boce, cigarete. I Iste venerične bolesti, dakako. Cijele su dane provodili vani pa dolazili ovamo kako bi ispišali plaću i zaboravili sami na sebe. Ovdje su svi isti kao i ja, živi mrtvaci koji lutaju selom izgubljena pogleda vukući noge.“
Kao predvorje pakla
Zapotal sliči predvorju pakla, što je upravo idealan ambijent za čovjeka koji se odlučio na konačni uzmak, jer ga tamo ništa ne može pokolebati, ono čime je okružen može ga samo učvrstiti u uvjerenju da je odlazak dobra odluka. No prije nego što se ubije, pripovjedač mora ubiti ono malo vremena što ga je sam sebi dopustio/dosudio.
To će vrijeme ispuniti očekivano, trošeći preostalu, mršavu zalihu heroina s kojom je došao u Zapotal, a koja će zamagliti granice između stvarnosti i razularene fantazije pogonjene bijelim prahom. Njegovo danas miješat će se s onim što je bilo jučer, živi ljudi s kojima je mimo svoje volje okružen, i mrtvi, njegovi prijatelji, supruga, otac, svi redom izravne ili kolateralne žrtve heroina, sudarat će se u košmarima bez kraja i konca.
Premda je obrazovanjem novinar, i to s diplomom uglednog londonskog sveučilišta Westminster, Elizondo se ne bavi kriminalnom infrastrukturom koja unesrećuje milijune, niti njezinim razgranatim koruptivnim vezama s politikom.
"Ne zanimaju me prodavači, nego potrošači“, kazao je u jednom intervjuu. Taj izbor odredio je i njegov stil koji je daleko od sažete žurnalističke funkcionalnosti, preciznosti i preglednosti. Da bi napisao „Posljednji susret s damom“, on je morao okrenuti leđa svojoj reporterskoj obuci, jer mu ona ne bi bila od prevelike koristi za pisanje o čovjeku koji se ne bori s društvenim, nego ponajprije vrlo osobnim, k tome još i neuhvatljivim, halucinantnim zlom.
Ovaj libar nije, međutim, samo vrlo dojmljiv prikaz korodiranja svijesti čovjeka kojeg ovisnost polako drobi i mrvi, radi se o tekstu koji se bavi kudikamo širom temom odustajanja od života i otvara uznemirujuće pitanje granica koje dijele neporecivi svijet stvarnosti od utvara za koje smo se dali uvjeriti kako zaista postoje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....