"Kad netko na tako osebujan način poput mene pati od jezivo lošeg sjećanja, prošlost mu je jednako nestvarna kao i budućnost“, veli kolumbijski pisac Héctor Abad Faciolince u predgovoru svojoj knjizi „Izdaje sjećanja“, koju su nedavno objavile zagrebačke Petrine knjige u prijevodu Željke Lovrenčić.
Prava je šteta što se nije rodio u Hrvatskoj, jer bi se kod nas krasno uklopio. Nama je, kao što znamo, prošlost kudikamo neizvjesnija od budućnosti. Ona je bijelo platno kakvo je tkala Tadijanovićeva mama dugo u noć, u gluhu zimsku noć, a svatko je slobodan po tome platnu po volji šarati i izmišljati događaje koji se nikada nisu zbili.
Doduše, još nije kasno, autor je rođen 1959. i još ima vremena da nas posjeti i shvati kako smo za njega obećana zemlja.
Tri priče
„Izdaje sjećanja“ libar je načinjen od tri priče. Prva, najdulja, izdašno dokumentirana ne samo pozivanjem na brojne književne i novinske izvore, nego i svjedočenjima dugog niza osoba, neka je vrsta oglednog primjera kako može izgledati književna forenzika, kao da čitamo literarnu inačicu imaginarne serije „CSI: Medellín“.
U tome tekstu Héctor Abad Faciolince nastoji dokazati Borgesovo autorstvo soneta pronađenog u džepu njegova oca. Druga storija bavi se dramom preživljavanja kolumbijskog izbjeglice u Torinu, a treća je najbliža formi eseja i problematizira ki bi–da bi scenarije: što smo mogli postati da smo u ključnim trenucima donijeli drukčije odluke.
Ali krenimo redom. Autorov otac Héctor Abad Gómez (1921. – 1987.) bio je istaknuti liječnik, sveučilišni profesor i građanski aktivist kojega su na ulici smaknula dva pripadnika paramilitarne grupe. U pratnji svoga bivšeg studenta koračao je prema domu kolege koji je ubijen dva dana ranije, da bi izrazio sućut njegovoj obitelji, kada su ih presreli atentatori.
Tri čovjeka koja su održali govore nad Héctorovim lijesom smaknuta su dva dana nakon njegova sprovoda, pa doktorovom sinu, autoru knjige kojom se bavimo, nije preostalo ništa drugo nego da pobjegne daleko, na drugi kontinent, u Italiju, gdje je potom godinama živio.
Borgesov sonet
U džepu očeva sakoa koji je nosio kada su ga ubili sin je pronašao sonet potpisan imenom Jorgea Luisa Borgesa, ali je vrlo brzo shvatio kako to djelo nije evidentirano ni u jednoj službenoj bibliografiji velikoga pisca. Da bi razriješio misterij autorstva, dao se u potragu koja je potrajala dugi niz godina, raširila se preko tri kontinenta i uključila konzultiranje gomile izvora, u širokom rasponu od izdanja koja su publicirale velike nakladničke kuće pa do opskurnih brošura tiskanih u skromnom broju primjerka, ali i razgovore odnosno prepisku ne samo s najvećim autoritetima za Borgesov opus, nego i s „običnim“ zanesenjacima zaljubljenima u djelo staroga meštra odnosno ljudima koji su se svojedobno našli u blizini toga enigmatičnog rukopisa.
Autorovo izlaganje, uzbudljivo i puno dramatičnih okuka, u kojemu se neprestano smjenjuju ushiti i iznevjerena očekivanja kao da pratimo napeti, žanrovski dosljedan triler, presijeca bogati ilustracijski materijal: faksimili različitih rukopisa i publikacija te fotografije protagonista i bočnih junaka ove priče.
Zagonetni sonet koji započinje stihom „Već smo zaborav koji ćemo biti“, kao da je odredio vlastitu sudbinu, savršeno u duhu svoga autora.
„Kao što je govorio sam Borges“, podvlači Héctor Abad Faciolince, „i što je, pretpostavljam, neurološka činjenica vezana za pamćenje, ne sjećamo se događaja na način na koji su se zbili, nego pričamo o njima imajući u vidu svoju posljednju uspomenu i način na koji se o njima priča. Priča zamjenjuje sjećanje i pretvara se u vrstu zaborava.“
Trauma disidentstva
Druga storija bavi se onim što je uslijedilo nakon očeva smaknuća, dakle, traumom disidentstva koja čovjeka svodi samo na egzotičnog stradalnika, da bi u trećem tekstu, koji je primarno autopoetički, autor izložio neku vrstu svoga književnog creda: „Puno puta, možda zapravo uvijek, pisac radije želi biti netko drugi, nego što je on sam. To mi se u mome poslu jako sviđa: u svoje likove možemo prebaciti sve svoje strahove i nitko ne može biti siguran da su naši. Divan je osjećaj u neku masku moći preusmjeriti sav svoj bijes, kukavičluk, želju za osvetom, ali možda i svoju dobrotu, snagu i hrabrost koju nemamo.“
„Izdaje sjećanja“ libar su o rahlosti memorije, slučajnim krivotvorinama i paradoksima pamćenja, ali i o upitnosti svake mogućnosti da se dostigne i obuhvati, pa onda i razumije ono što se zbilo, što nas na koncu, možda, dovodi do utješnog zaključka kako je čovjek najbliže istini kad se nalazi na slobodnom teritoriju književnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....