Gdje si bio 1991. majka je svih pitanja u Republici Hrvatskoj. Nikola Strašek imao je tada trinaest godina i od njega se očekivalo da sjedi doma, ali doma je ležala majka. Neizlječivo bolesna umirala je u mukama.
"Kad danas pomislim na slobodu i mladost pred očima mi se ukaže slika dječaka na skejtu kako se usred radnog dana vozi pustim Zelenim valom u vrijeme zračne uzbune“, piše Strašek u svome briljantnom ispovjednom romanu "Heroin, kruh i rudnici sumpora“ (objavila ga je zagrebačka izdavačka kuća OceanMore).
"I dok je opasnost od granata ostatak društva tjerala u podrume, moja je generacija otkrivala mogućnosti i skrivene prostore slobode, koristeći upravo odsutnost odraslih kao glavni katalizator sazrijevanja. Za posljedice i budućnost naprosto nismo marili. Smrt, konačnost i razaranje predstavljali su pozadinski šum uz koji smo rasli i razvijali sebe u atmosferi nesigurnosti, privremenosti i straha.“
Oslobođena puno prije svoje zemlje, djeca su iskušavala mogućnosti koje stoje pred njima, pa se ne treba čuditi što su neka među njima podlegla opasnim iskušenjima.
"Da mi je netko kao klincu rekao da ću pasti razred u srednjoj školi, da ću otići u vojsku umjesto da studiram, da ću se navući na heroin, završiti na cesti i jedva spasiti pristajući na komunu, ja bih se tada i tamo okončao, spontano bih se ugasio od srama.“
To mu, međutim, nitko nije mogao reći, a kasnije su njegovi kapaciteti posramljivanja počeli kopniti da bi se nakon nekog vremena potpuno ugasili. Puno prije zdravlja, čvrstih obiteljskih, prijateljskih i kolegijalnih veza, ovisnici gube dostojanstvo.
To je samo privid
Uništavanje samoga sebe delikatna je i mukotrpna zadaća koji iziskuje ozbiljnu posvećenost i vrijeme. Kao što ni Rim nije izgrađen preko noći, ni život se ne može preko noći potrošiti. Ponekad ti se čini da si uspio uspavati "unutarnjeg neprijatelja“, da je tvoj život dobio opipljive obrise i relativno čvrsto strukturu, ali to je samo privid, jer se muka nastavlja.
Nikola je studirao, prvo komparativnu književnost i latinski na Filozofskom fakultetu, a potom filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Pritom nije bio bez uspjeha, dapače, njegovi prvi studentski filmovi zabilježili su lijepe odjeke, dobio je i nekoliko nagrada, pa su ga s HTV-a uskoro pozvali na suradnju.
Oženio se, dobio djevojčicu i činilo se kako je pred njim lijepa budućnost. Vjerojatno bi i bila da je imao snage nadvladati sebe samog. Ljudi koji nemaju nikakvih problema s ovisnošću, koji ne pretjeruju čak ni s kavom i kolačima, a kamoli tek s ilegalnim supstancama, imaju teškoća s razumijevanjem agonijske potrebe koju narkomani ne uspijevaju suzbiti.
Njima za pouku Strašek je u zipovanoj formi sažeo sve bitno što se o tome ima reći: "Ljudi su ponekad sretni, ponekad tužni, no neprilagođenost je trajna poput zvuka frižidera što konstantno zuji u pozadini. Mnogi ga ne čuju, ili bolje reći, ne primjećuju, no ja to zujanje slušam od trenutka kad otvorim oči do trenutka kad zaspim.“
Dospio na ulicu
Punih dvadeset i šest godina Strašek je metodično razarao i sebe i sve oko sebe da bi na koncu dospio na ulicu, odakle je mogao samo odbrojavati do konačnoga kraja. Tek tada se odvažio otići u komunu, ali ne vjersku nego državnu. Prag ustanove koju ovisnici nazivaju gruntom prekoračio je kao potpuno runirani čovjek kojemu trebaju "32 mg buprenorfina i 30 mg normabela dnevno plus spid, mdma, alkohol i duvanje, plus tripovi gljive i meskalin.“
Šesnaest mjeseci kasnije, izašao je na vrlo rizičnu slobodu na kojoj je i danas. Potom je šest godina radio kao skladištar u jednom trgovačkom lancu, da bi se u zadnje vrijeme vratio snimanju filmova i otkrio sebe kao vrlo darovitog pisca. Prošle godine debitirao je hvaljenom zbirkom pjesama "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima“.
Nadvladao osobne demone
Osobne demone uspio je nadvladati, ali se protiv jednog društvenog ne uspijeva nositi. Može se tješiti tek činjenicom da tu muku dijeli sa stotinama tisuća drugih ljudi: "Da se ne lažemo i ne pretvaramo, ja niti želim skrivati što jesam niti mislim da je to sporedno kad se opisuje ovakva stvar koju ja zamišljam da opisujem. Na oba moja groba je petokraka, ni s jedne strane nemam domaćih izdajnika, osim jednog tatinog ujaka koji je bio domobran. Ratovi devedesetih, pad Zida i velika pobjeda kapitalizma samo su me radikalizirali, pa ako sam prije bio simpatizer i dijete komunista, danas sam ilegalac spreman da baca bombe i ispisuje parole, umnaža materijale i vrbuje nevinu omladinu. Samo je ova ilegala duboka i dugotrajna, neprijatelj je postao praktički svemoćan, više se umire nego što se gine, a kvislinzi smo svi.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....