"Možda ovih godina napišem taj sveti gral pjesnika, roman“, povjerava nam se na jednom mjestu Tajna, junakinja romana „Kafić Dan“, objavljenog u Nakladi Ljevak, ustvari prerušena autorica Dorta Jagić.
Za utjehu piscima kratkog metra, osobito pjesnicima, roman nije ništa drugo nego trijumf volje, njime se ne dokazuje talent (jer je svijet, hvala na pitanju, pun slabih romana), nego samo disciplina.
U Dortinom slučaju dokazivanje je još suvišnije, jer je potpisnik ovih redaka njezinu knjigu „Noć na zemlji“ iz 2020., de jure zbirku nokturalnih priča, putopisa, dnevničkih bilješki i meditacija, ionako svojedobno pročitao kao spomenuti sveti gral. Sva je razlika u tome što je ovaj novi, po mom računu ukupno drugi, a prvi službeni roman pretežno (već i naslovom) zaokupljen danima pripovjedačice/glavne junakinje, a onaj se bavio njezinim noćima.
Tajnu upoznajemo na početku koji ima sva obilježja svršetka. Njezina veza s Feliksom definitivno je pukla, jer se šarm toga filozofa vokacijom, a dangube karijerom otopio. Čak i doslovce. Dotični je, naime, većinu svoga budnog vremena izdašno namočen alkoholom, što, razumije se, značajno povećava rizik od otapanja.
Kojeg je vraga u njemu vidjela, mogao bi se sada upitati poneki čitatelj kojemu nisu sasvim nepoznate bitange nalik Feliksu, dakle, tipovi koji bi htjeli sličiti Arthuru Schopenhaueru, ali puno više daju na Spužva Boba. Tu, bojim se, nema tajne, jer je Tajna naprosto slaba na takve tipove i ne može si pomoći. Čak jednog ostarjelog žmuklera, zove se Toni, uredno posjećuje u staračkom domu. Ovako Dorta obrazlaže savršenu privlačnost bolno nesavršenih karaktera:
„Ne znam je li Toni oduvijek bio propalica. Možda je to prejaka riječ. A opet, u tu riječ stane sav jedan istinski i nenacrtan život, u toj su riječi vidljivi svi katovi zjapeće, napuštene bauštele. S koliko se simpatije i bijesa iskovalo brdo zvučnih imena za to prezreno biće – potucalo, cunjalo, uličar, jebivjetar, protuha, vagabundo, klatež, probisvijet, vucibatina, skitnica, hahar, basalo, potepuh, klošar, danguba, šalabajzer, fukara, nitkov, riječju propa-lica. Ok, propalo lice, propuh.
Nema dovoljno opipljivog čovjeka
Dok, evo ga na, koje li jezične dosade, Uspješan čovjek, uz to idealno i žuđeno biće – u svemu sređenu i uspješnu osobu – nema zanimljivih imenica. Probajmo. Sređen-lica, uspješnik, uspješlica, sposobnica. Ne ide. Možda zato jer iza takve riječi nema dovoljno smiješnog, živog, opipljivog čovjeka. Samo titule i brendovi; ne strše nikakva egzotična obilježja, ni javna slabost.“
Od polazišne točke Tajna neće daleko odmaknuti. Mi ćemo je pratiti dok bude pokušavala škovacerom (iz svoga dalmatinskog zavičaja) ili mišćaflom (iz grada u kojemu je izabrala živjeti) pomesti krhotine svoga razbijenog srca i tako očistiti emocionalne navoze u svom brodogradilištu ljubavnih veza, iako nekako slutimo da će je, sirotu, opet gibirati baraba nalik Feliksu.
Ali što se može kad su njoj marginalci kudikamo zanimljiviji od onih koji su izabrali mjesto bliže središtu. „Rub je, nerijetko, budućnost. Ono što jučer bijaše na rubu, sutra se centrira“, tješi se Tajna i vjerojatno je u pravu. Samo što je veliko pitanje imamo li vremena, i mi i ona, čekati da nam žuđeno sutra zaista svane.
Rupa u nama
Emocionalni deficiti vremenom u čovjeku stvore rupu s kojom se različiti ljudi različito nose. „Rupa u nama hoće zatrpavanje“, veli Tajna. „Pa pišem, jer i pisanje je sport gladne rupe. Trpaj riječi, bilježi.“ Ona piše neutaživo i neštedimice, baveći se širokim rasponom tema.
Mene, korijensku nekretninu koja putuje samo u krajnjoj nuždi, zadužila je, recimo, blistavom definicijom skitalačke žudnje odnosno turističkog neizdrža: „Možda je putovanje samo plaćanje sudjelovanja, hipnotičkog i lažnog, u nečem tuđem velikom i lijepom. Šećerna očna lizalica. Putovanje je kontrolirano i omeđeno kao lunapark. Oči ližu li ližu. Nikad dosta gelatta krajolika, nikad dosta gradova, vrtova, velikana, anegdota spomenika, rijeka i mostova.“
Dortin roman neodoljiv je križanac dijaristike, memoaristike (jer tu su dva odulja flashbacka koja tematiziraju mladalačke dane provedene u Sinjskoj krajini i Brodskoj posavini), bilješki s putovanja (u prostoru i vremenu), pjesama, mikroeseja, epistola (jer autorica između korica libra nudi pisma upućena književnim velikanima, ali i Marijanu Badelu, partizanskom heroju u kojega se kunu čak i alkoholičari neopopustljivo desne orijentacije)...
Sve to zajedno tvori vrlo osebujan roman koji, izvan svake sumnje, spada u vrhunce književne produkcije u sezoni na izmaku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....