Nakon godina naukovanja po klubovima u Liverpoolu i Hamburgu, Beatlesi se 1963. nalaze na putu slave. I to mislim sasvim doslovno. Eno ih u autobusu, drndaju se na turneji od jednog do drugog engleskog grada. Još uvijek žive s roditeljima, prvi ozbiljniji honorari tek su im počeli stidljivo kapati, a njihovo ime nije dovoljan magnet za masovnu publiku, pa nastupaju na koncertnim revijama zajedno s drugim zvijezdama koje to ustvari nisu.
Pozornicu dijele, recimo, s Gerryjem i Pacemakersima, još jednim liverpoolskim bendom koji je također na početku obećavajuće karijere. Toliko obećavajućem da puno ljudi čvrsto vjeruje kako su njihove šanse za uspjeh veće od izgleda što ih imaju John, Paul, George i Ringo. Danas se te grupe sjećaju samo rijetki zanesenjaci u glazbu šezdesetih, a veliko je pitanje bi li je itko upamtio da nije nogometa. Naime, njihova verzija pjesme „You‘l Never Walk Alone“ iz mjuzikla „Carousel“ Rodgersa i Hammersteina postala je (i do danas ostala!) himnom F. C. „Liverpoola“.
Najveće ime na zajedničkoj turneji je Roy Orbison, još jedan iz plejade glazbenih divova stasalih pod okriljem tvrtke Sun Records Sama Phillipsa, kojemu početkom šezdesetih doma, u Sjedinjenim Državama, ide toliko loše, da se mora štrapacirati po engleskoj provinciji da bi zaradio koju kintu.
Negdje na polovici puta između dva grada, autobus će stati na benzinskoj pumpi, da se glazbenici mogu okrijepiti, popiti čaj, pojesti sendvič i ispušiti koju cigaretu. Paul i John prvi će se vratiti natrag da bi malo poradili na pjesmi koju su dan ranije započeli. U busu će shvatiti da je njihov nešto stariji kolega Roy, koji nije ni izlazio vani, također iskoristio predah da bi mogao dotjerivati svoju novu kompoziciju. On će im je odsvirati, a oni će se već na prvo slušanje oduševiti. Potom će oni Orbisonu predstaviti svoju pjesmu u nastajanju, koja će njihova nešto starijeg kolegu izbaciti iz cipela.
Ova simpatična anegdota ostalo bi samo to – slatka uspomena na epizodu iz zajedničke prošlosti budućih glazbenih velikana – da ne znamo o kojim se pjesmama radi. Orbison je, naime, tada prvi put izveo svoj klasik „Pretty Woman“, a Lennon i McCartney megahitčugu koja ih je definitivno lansirala u orbitu najvećih zvijezda, „From Me To You“. Time se jedna piš & puš pauza pretvorila u važno poglavlje svjetske glazbene povijesti. A od zaborava je sačuvana u knjizi „Lyrics“ koju je Paul McCartney napisao u suradnji s Paulom Muldoonom.
Iako naslov (koji iz meni nepoznatih razloga nije preveden za hrvatsko izdanje u nakladi zagrebačkog Rockmarka) sugerira kako se ovdje radi „samo“ o zbirci pjesma, u pitanju je nešto puno više. Stihovi su, naime, tek ključ koji otvara bravu iza koje se krije jedan začudan životopis i još začudnija karijera. Paul McCartney, dugo je, desetljećima, odolijevao nagovaranjima da napiše autobiografiju. Prezauzet stvaranjem novog autorskog materijala te turnejama bez kraja i konca, uvijek je teško pronalazio dovoljno slobodnog vremena, ali i hrabrosti.
Kako nikad nije vodio dnevnik, plašio se da će mu biti teško rekonstruirati važna poglavlja svoje osobne povijesti. A onda mu je sinulo kako je svaka njegova pjesma neka vrsta dnevničke bilješke. U knjizi je ukupno zastupljena 161, od najranije „I Lost May Little Girl“, koju je napisao sa samo četrnaest godina, pa sve do danas.
Pjesme nisu posložene kronološkim redom, jer je McCartney mudro procijenio da bi se zbog toga čitatelji uglavnom fokusirali na prvu dionicu knjige koja se bavi opusom Beatlesa, a da bi kompozicije iz vremena Wingsa ili njegove prebogate solo karijere ostale u drugom ili trećem planu. Posložene, pak, abecednim redom, one tvore gusti, neodoljivo šarmantni, ali i vrlo edukativni puzzle jednog života i karijere. Velim edukativni, jer se u mnogim natuknicama vrlo iscrpno elaborira proces rada (i poetskog i glazbenog) na pjesmama. A barem koliko je priča o Paulu McCartneyu, ovaj je libar i storija o Johnu Lennonu, odnosno o prijateljstvu dvojice vrlo različitih, a savršeno kompatibilnih genijalaca koji su uspijevali pronaći zajednički glas.
Ako sam ovaj prikaz započeo jednom sočnom anegdotom, red je da ga tako i zaključim. McCartney se na jednome mjestu prisjeća onog nesretnika iz Decce koji je Beatlese svojedobno pozvao na audiciju, ali mu se nisu svidjeli. Puno mjeseci kasnije, kad mu je postalo jasno da je napravio milenijsku budalaštinu, zamolio je Georgea Harrisona da mu preporuči neki dobar, a još nepoznati bend. On mu je sugerirao Rolling Stonese s kojima je uplašeni menadžer spremno potpisao ugovor. Ostalo je, štono se kaže, povijest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....