"Win or lose, sink or swim, one thing is certain, we‘ll never give in," riječi su pjesme koja mi je označila prošli vikend. Ja mislim da sam uzeo euro za svaki put kad sam je čuo da bi se komodno mogao parkirat tri dana zaredom usred grada! Prošlog je tjedna naše živote naglavačke prevrnula jedna preslatka dvogodišnjakinja.
Kad kažem "naše", mislim zapravo na ženin mi život jer sam ja bio u ulozi zabavljača s vrlo skučenim odgovornostima. Naime, naša je prijateljica morala na službeni put, a mi smo joj pripazili malu. Naravno, u mene je žena jedva dočekala tu priliku jer djevojčicu poznaje od njena rođenja.
Meni se čini kako bi mi Thomasi godinu 2025. komodno mogli proglasiti godinom babysittinga ili surogat roditeljstva. Osim čuvanja kučaka svih veličina i vrsta, kroz stan nam je prodefiliralo i prespavalo nebrojeno djece svake dobi – od "puzavaca" preko predškolaca pa sve do mlađih i starijih tinejdžera. Evo, ja ne znam kako, ali vazda nam dolaze. Međutim, ova malena djevojčica zaista je nešto posebno, njena radost sjaji poput solarnog panela sreće. Sve jede, non-stop se smije i govori "hvala", više nego mnogi odrasli koje poznajem. Posebno je čudo to što prespava cijelu noć bez da se okrene. Općenito je čudo tako malena, a toliko pristojna, vesela i nezahtjevna.
Također je sasvim nezainteresirana za bilo kakvu vrstu ekrana o kojima su, nažalost, mnoga djeca danas ovisna. Nije čak zainteresirana ni za crtiće. Na trenutke sam osjetio onako, viktorijanski ponos, činilo se kao da je odgajana u eri prije struje. E, ali, malena ima jednu "opsesiju".
Riječ je o pjesmi Paula McCartneya "We All Stand Together" ili u dječjem svijetu poznatija kao The Frog Song. "Side by side, hand in hand, we all stand together…" orilo se danima kroz kuću tako da sam zapamtio svaku notu, udah i vjerojatno bih mogao i otplesati ples žaba. Pjesma je objavljena prije 41 godinu, otprilike kad sam imao energiju koja je mogla parirati jednoj dvogodišnjakinji. Svaki put kad bi čula pjesmu, njeno bi lice zasvjetlilo poput božićnog jutra, pa onda pleše, plješće ručicama i naravno, traži još… i još.
U jednom sam se trenutku osjećao poput ostarjelog Kermitovog rođaka, a negdje između 37-og i 38-og slušanja shvatio sam da zapravo ta pjesma nije samo za djecu. To je himna o ustrajnosti, uspavanka za odrasle koji su zaboravili što je to zajedništvo. "Win or lose, sink or swim…" — "pobijedio ili izgubio, potonuo ili isplivao…. Pa nije li to zapravo život? Dok sam gledao ovo prekrasno maleno stvorenje, bistrih očiju kako pjeva i vjeruje svakoj riječi pjesme, shvatio sam koliko je za nju sve jednostavno: ljudi su ljubazni, život je lijep, žabe mogu pjevati. Odrasli su ti koji sve (za)kompliciraju.
U ovoj akciji čuvanja curice moj je doprinos što se tiče praktičnih stvari bio vrlo slab, fokusirao sam se i deklarirao kao suradnik za glazbu, klaun, ljudski trampolin, oponašatelj žabe, ukratko bio sam ministar zabave. Sav pravi posao – hranjenje, kupanje, čišćenje, razgovor i čitanje slikovnica, preuzela je, a zna se: u mene žena! Poseban je osjećaj zahvalnosti kad shvatiš kako ti dvogodišnje dijete "odnese" pažnju samo osmijehom i brbljanjem.
Treći dan sam se sasvim predao tako da su se sve moje obveze - jelo, tipkanje i ostalo uskladile oko njenog spavanja i potrebe za oponašanjem žabe. Svojom jednostavnošću pokazala nam je neki drugi svijet, svijet bez stalnog provjeravanja mailova, diskusije o politici, bez brige je li dobar wi-fi za sastanak na Teamsu. Ona je marila samo za pjevanje, smijeh i narančine kojih je pojela do granica izdržljivosti.
Shvatio sam da je ponekad život poput igre čuvanja djece, uz tu razliku što smo mi zapravo djeca — stalno nam nešto drugo odvlači pažnju, stalno rastreseni i često mrzovoljni, i vječno trčimo za nečim novim. Mudrost je u usporavanju i jednostavnim stvarima, rutinama, držanju za ruke (doslovno i preneseno) i zajedništvu kad se sve raspada.
Bole me leđa, strpljenje mi je bilo testirano na mnogim razinama, Žablja pjesma će me još dugo progoniti u snu, ali ne bih to vrijeme mijenjao nizašto. Jer negdje između rokova i računa, otkrio sam: čudo jednostavnosti. A osim toga, nakon dosta godina, otkrio sam to i u pjesmi Sir Paula McCartneyja – pobijedio ili izgubio, potonuo il‘ zaplivao, jedna je stvar sigurna: nikad se ne predajemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....