‘Muzej samoubojstava‘ Ariela Dorfmana: o povratku na mjesto Pinochetova zločina

Kao čovjek trajno inficiran stripom, pa onda i zainteresiran za teorijske pretrese te izražajne forme, za Ariela Dorfmana (rođenog u Buenos Airesu 1942.) sam odavno čuo kao za suautora vrlo utjecajne studije „Kako čitati Paju Patka“, koju je 1971. godine publicirao zajedno s belgijskim sociologom Armandom Mattelartom. U najkraćem, knjiga je branila tezu da stripovi Walta Disneya nisu samo izraz prevladavajuće (kapitalističke) ideologije svoga vremena, nego da je vrlo smišljeno i aktivno promiču. Odmah po objavljivanju, ta je marksistička intonirana kritika kapitalističke propagande te američkog korporacijskog i kulturnog imperijalizma zadobila status nezaobilaznog djela, a kod nas je publicirana tek 2014. u prijevodu Jasne Dakić i nakladi zagrebačke Prosvjete.

I prije nego što je libar objavljen, Dorfman je dobio posao savjetnika za kulturu Salvadora Allendea, prvog marksiste u povijesti koji je osvojio vlast na slobodnim, demokratskim izborima. Spletom okolnosti, nije se zatekao u palači La Moneda kad je general Augusto Pinochet naredio bombardiranje i juriš vojne hunte. Da ne bi podijelio sudbinu svog poslodavca, iz Čilea je morao pobjeći. U zemlju se vratio tek 1990., nakon obnove demokracije, i sve otada živi na dvije adrese, dio godine u Santiagu, a dio u SAD-u.

Izbjeglištvo je, izgleda, upisano u Dorfmanov DNK. Njegovi roditelji su židovskog porijekla, otac je rođen u imućnoj obitelji u Odesi, a majka u Kišinjevu. Sina su, pak, dobili u Argentini, da bi se, nedugo po njegovom rođenju, preselili u Sjedinjene Države, odakle su pobjegli u vrijeme McCarthyjevih progona ljevičara i skrasili se u Čileu. Sve dok, zajedno sa sinom, opet nisu bili prinuđeni tražiti novo mjesto za život. Čak je i Dorfmanova supruga Angélica obilježena iskustvom potucanja po svijetu. Njezino djevojačko prezime je Malinarich i kćer je hrvatskih doseljenika, najvjerojatnije Istrana koje je pošast filoksere otjerala iz zavičaja.  

Premda se kao građanski aktivist cijeloga života bavio politikom – i zbog toga i sebe i svoju obitelj izlagao nemalim rizicima – Dorfman je našao vremena ne samo baviti se poslom sveučilišnog profesora, koji mu je plaćao većinu računa, nego i razviti rijetko plodnu spisateljsku karijeru. Potpisao je na desetke romana, zbirki eseja i dramskih tekstova. Radovi su mu prevođeni na četrdesetak jezika i igrani u stotinjak zemalja, a po nekima od njih snimljeni su i filmovi. Tako je, primjerice, Roman Polanski 1994. ekranizirao njegovu dramu „Smrt i djevojka“ sa Sigourney Weawer i Benom Kingsleyem u glavnim ulogama.

Ariel Dorfman: "Muzej samoubojstava" (Petrine knjige, Zagreb)

Osim „Ogleda o Paji patku“, druge knjige koju je Dorfman u karijeri napisao, nisam siguran da mu je ijedan naslov kod nas objavljen. Sve dok mu nedavno u nakladi Petrinih knjiga i prijevodu Mirne Čubranić nije izašao „Muzej samoubojstava“ (izvorno publiciran 2023.).

Glavni junak ovog autofikcijskog libra koji je nešto između romana i memoara je on sâm. Storija počinje u Washingtonu 1983. da bi potom slobodno bordižala i u prostoru (na širokom potezu od New Yorka preko Santiaga i Valparaísa do Londona), i u vremenu (prije Allendeova dolaska na vlast sve do devedesetih). Joseph Hortha, nizozemski milijarder koji je preživio holokaust, angažirat će ga da za izdašan honorar rasvijetli pitanje smrti čileanskog predsjednika: je li on pao kao žrtva egzekutora u Pinochetovoj službi ili je istinita verzija koju je pronosila vojna hunta, po kojoj je on izvršio suicid?

Tu bi ponudu Ariel vjerojatno odbio kao golu provokaciju da se nije uspio uvjeriti kako je Hortha, baš kao i on sam, uvjereni, dapače, gorljivi poštovalac Salvadora Allendea. Dok bude pokušavao rasvijetliti misterij, dodatno zamagljen nepouzdanim svjedočanstvima koja se uzajamno potiru, Dorfman i njegov poslodavac upoznat će se s cijelom galerijom osebujnih karaktera. Većina su autentične povijesne ličnost (ima tu podosta političara, a nađe se i pokoja rock zvijezda), ali neće uzmanjkati ni onih koji su plod autorove neodoljivo razigrane imaginacije kao, naprimjer, fotograf pireva koji predviđa budućnost mladenaca. 

Jedan, u suštini, povijesni roman epskoga zamaha i s izraženom trilerskom potkom, do zadnje će se stranice (a ima ih skoro 600) skladno preplitati s refleksijama o prijateljstvu, odanosti, sramu, krivnji, strahu, izdaji, nasilju, egzilu, mnogim pojavnim oblicima fašizma, neutaživoj žudnji za pravdom, neizlječivim traumama i još koječim.