Dorayaki je, navodno, popularna japanska slastica. Velim navodno, jer meni opis ove delicije – dvije malene palačinke između kojih je slatka krema od crvenog azuki graha – baš i ne zvuči kao opis deserta za kojim bih čeznuo. Ali ostavimo po strani moje prehrambene predrasude, zbog kojih tijesto u paketu s fažolom vidim tek kao neizbježne sastojke krepke radničke marende.
Dorayaki je u Japanu toliko popularan da postoje ugostiteljski objekti u kojima se samo on priprema i prodaje. U jednome od takvih radi Sentaro i radi očajno. On nije karijerni slastičar, nikad se nije školovao za taj posao, dapače, prema svim je slatkišima potpuno ravnodušan, jede ih nevoljko i rijetko, pa se ne treba čuditi što se svojim poslom bavi preko volje.
Umjesto da sam priprema kremu, on kupuju gotovu erzac-smjesu i maže je na palačinke. No i takav, brzinski i patvoreni dorayaki ima svoju publiku, pretežno djecu koja poslije škole znaju svratiti kod Sentara.
Pije dok ne zaspe
Kad ne rinta u malešnoj slastičarnici, on sjedi doma i pije dok ne zaspe. Jednom davno maštao je o spisateljskoj karijeri, ali to je, velim, bilo davno. Od početka do kraja romana „Slatka krema od graha“ Duriana Sukegawe (knjigu je s engleskog prijevoda na hrvatski prevela Mirna Čubranić) Sentaro neće pročitati ni jedan jedincati redak književnoga teksta, a kamoli ga napisati.
Zaposlio se u slastičarnici da bi otplatio dugove, vrijeme krati grizodušjem zbog života koji je uludo potratio, dobrim dijelom i u zatvoru. Iza sebe nema ništa vrijedno spomena, a sva je prilika da će mu takva biti i budućnost.
U njegov sumorni života sitnim će koracima ušetati gracilna bakica Tokue, povremena mušterija koja će ga isprva nervirati svojom znatiželjom. Staru gospođu zanima kako Sentaro priprema dorayaki, a on je dvostruko nesklon razgovoru.
Bakica je uporna
Mučaljiv, zakopčan i namrgođen nerado s bilo kime priča o bilo čemu, a osobito mu nije drago ispovijedati se kako delikatnu slasticu radi od gotove, kupljene smjese. No bakica je uporna, do te mjere da će posebno za njega pripremiti svoju verziju dorayakija i pokazati mu kako taj slatkiš može biti veličanstven.
Oduševljen njezinim umijećem Sentaro će se čak dati nagovoriti da je za simboličan honorar zaposli na nekoliko radnih sati. Mrzovoljni šef pretvorit će se vremenom u entuzijastičnog šegrta kojemu starica otkriva tajne rijetkoga umijeća, a pred slastičarnicom koja je do tada poslovala na samom rubu rentabilnosti počet će se stvarati redovi novih mušterija.
Cijelu trećinu romana Durian Sukegawa posvetio je razgovorima između bakice i depresivnog pašticera u kojima se pretresaju potankosti pripreme slastice čiji me sastojci u najmanju ruku zbunjuju, a moja je malenkost unatoč tome uživala, jer suzdržani autor u čijim škrtim rečenicama nema nikakvih viškova naprosto ima ruku. Nekima je dano biti majstor pripreme dorayakija, a nekima umijeće pisanja o... zapravo bilo čemu.
No brzo kako su stigli, novi klijenti će i otići, jer će se obližnjim ulicama pronijeti glas kako je starica nekoć bolovala od Hansenove bolesti. Radi se o nešto otmjenijem (i u širokoj javnosti kudikamo rjeđe korištenom imenu) za lepru odnosno gubu. Ta bolest kod nas je davno iskorijenjena. Zadnji leprozorij u Hrvatskoj je utemeljen 1905. pokraj Metkovića, a zatvoren je 1925., nakon smrti posljednjih sedam pacijenata.
Surovost prema pacijentima
Iako se radi o bolesti koja se uspješno liječi još od četrdesetih godina prošloga stoljeća, politika zdravstvenih vlasti u Japanu dugo je ostala nepopustljivo surova prema pacijentima. Slobodan izlazak izliječenih bolesnika iz leprozorija dopušten je tek zakonom iz 1996. godine. No do tada su duboko ukorijenjen predrasude već učinile svoje: nesretne ljude više nisu htjele primiti natrag ni njihove obitelji, a kamoli tek šira zajednica, pa su oni ostali u kolonijama gubavaca sve do smrti.
Sukegawa piše, dakle, o ljudima s margine (osim bivšeg zatvorenika i starice koja je u leprozoriju provela cijeli život jer se razboljela još kao curica, treću puntu dramskog trokuta čini usamljena djevojčica Wakanu; ona ni doma nije doma, jer živi u razorenoj obitelji) koji se zbližavaju otkrivajući, svim nesrećama unatoč, razloge za ispunjen život.
Nekome se to može kao predložak za zašećerenu limunadu. Možda i jest, no potpisniku ovih redaka draže je Sukegawin roman čitati kao visoko politizirani libar koji razotkriva utvaru i cinizam tlapnji o zajedništvu i tuče kontru prevladavajućem uvjerenju kako je bilo čiji život vrijedan samo u mjeri u kojoj donosi društvenu korist.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....