Ima tako nekih autora u čijem svijetu vam je udobno kao u staroj fotelji koja se prilagodila oblicima vašega tijela, pa u nju kliznete glatko i meko kao zglob u podmazanu čašicu. Okej, priznajem, možda ne zvuči baš najljepše pisca usporediti s isluženim naslonjačem, ali za moj ukus, to je ozbiljan kompliment. Pritom taj svijet ne mora biti ni zavodljiv ni neodoljiv, može biti tjeskoban i sumračan, važno je tek da se u njemu osjećate skoro kao doma. E tako je meni u svakom novom romanu Ivice Prtenjače.
Friškome je naslov „Odeon“, a njegova je radnja većinski situirana na pariški Place de l‘Odéon. Naglasak se izgubio možda i zato da podvuče činjenicu protagonistova uzmaka: Ode on. Iz Zagreba je stigao na kratki poetski izlet u Francusku, koji bi htio produžiti na neodređeno vrijeme, iako nema čak ni maglovitu predodžbu o tome kako uspjeti u svom naumu.
Nekoć je bio velika književna nada. Već je njegova prva zbirka stihova osvojila nekoć prestižnu godišnju nagradu Željezare Sisak. „Tada je nagradu za životno djelo dobio jedan naš jako star pjesnik, slabašan, ali uporan da preživi stotu, s kravatom na bijeloj košulji, počešljan i uredan, dubokog glasa i plitkih stihova“, ispovijeda se novopečeni emigrant, a svakom čitatelju jasno je na koga on misli dugo u noć, u zimsku bijelu noć i tako dalje.
U noći svoga velikog trijumfa glavni junak, međutim, osjeća veliku nelagodu: „Zato se sad vrpoljim kraj svih tih ljudi koji ćaskaju s čašama vina u ruci, svi su toliko pristojni da osjećam stanovito gađenje spram njih kao grupe i nekontroliranu odvratnost prema pojedincima, posebno onima u prepeglanim odijelima, s kravatama i iznad kojih se nepomične i svečane ljeskaju srebrne fen frizure, ti muževi iz Društva književnika, netalentirano jato riba dvodihalica sa sjajnim mjestima u prvim redovima partera naše mlade državice. Vedri, okićeni i sretni jer besplatno piju toplo bijelo vino sve pazeći da ne nadglasaju laureata starog tisuće godina, čovjeka kojeg je naš jezik čekao, bez čije bismo poezije mi Hrvati ostali samo blatom i balegom zamuljani mucavci.“
Tek što je iskoračio na književnu scenu, a on već osvješćuje činjenicu da mu tamo nije mjesto: „Prva mi je ovo knjiga i prva nagrada, a stranputica je sasvim vidljiva i osvijetljena, vrlo nepriličan početak i kraj istovremeno, prestanak sna o samom snu, probudio sam se u jatu koje svojim kržljavim krilcima zapisuje cijelu jednu povijest nacionalne književnosti.“
Prtenjačin alter ego znakovitog imena Daniel D. neće, međutim, nakon pompozne soareje u društvu ocvalih dvodihalica dignuti ruke od poezije, ali će ona, nakon nekog vremena, dignuti ruke od njega. Više ni ne pamti kad je zadnji put uspio zapisati neki stih. Svoj položaj ovako opisuje: „Već godinama (sam – op. a.) u međuprostoru, premlad da odustanem, prestar da samo pokušavam.“ Stoga se prekvalificirao u romanopisce, svake godine uredno izbaci novi rukopis, ali to mu je slaba utjeha za gubitak poetskog glasa.
I eto ga sada u Parizu, na međunarodnom festivalu, gdje se, doduše neslužbeno, odjavljuje iz ceha kojemu je pripadao, i mozga o tome čime će se sutra baviti. U tome gradu ne poznaje nikoga, samo Ibrahima, ostarjelog recepcionera jeftinog hotela u kojemu je odsjeo, i njegovu kćer Adèle, te Alexa, po ocu Francuza, a po majci Bosanca, ugostitelja kojemu je dodijalo služiti pića, pa mašta o uzgoju fazana. Daniel, međutim, ne žudi za novim poznanstvima, njemu je i troje ljudi dovoljno za gužvu. Kao i svi Prtenjačini junaci, od „Brda“ sve do „Alberta“, i ovaj je zarobljenik paradoksa: osjeća se nelagodno u svakom društvu, iako ga stalno razdire žudnja za tuđom prisutnošću, uljez je u bilo kojoj množini, a tijesno mu je u jednini.
Osim što osvjetljava oba prokletstva – i usamljenost i društvenost – odnosno nemogućnost finog ugađanja tih dviju nepomirljivih žudnji, „Odeon“ je i zvonka pljuska po obrazu hrvatske književne laži. Dobro, možda ne baš pljuska, prije će biti da se radi o cijeloj seriji silovitih krošea, ali utoliko bolje. Unatoč tome, libar o odjavljivanju iz poezije napisan je skoro, pa poetskim slogom, o čemu zorno svjedoči ova patriotska minijatura loja bi mogla uznemiriti ponekog karijernog domoljuba: „Dabrovi, kurjaci, kojoti, čagljevi, lasice, lisice, kune, leopardi, jaguari, kuguari, prljavi hari, kad je hari sreo Sali, kako se zove ona naša velika brigada, kako?“
Daniel D. možda je potpisao predaju, ali zato Ivica P. ni ne pomišlja na nju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....