Jon Fosse rodio se u obitelji kvekera i pijetista, da bi kao šesnaestogodišnjak istupio iz Norveške crkve. Otada je održavao vrlo privatan odnos s Bogom, ne pripadajući nijednoj organiziranoj konfesiji, sve do 2013., kad je konvertirao na katolicizam. Ta njegova odluka imala je velikog odjeka u javnosti, to više što se radi o čovjeku koji nikad nije skrivao svoje političke afinitete, rado se predstavljao kao neka vrsta anarhosocijaliste, što i nadalje čini, dapače, sebe zna opisivati kao radikalnog ili čak ekstremnog ljevičara.
Fosseov izbor ni na jednoj strani ideološkog spektra nije dočekan blagonaklono. Ljevici nije baš najbolje sjelo što je njihov drug pronašao duhovno utočište u krilu bastiona konzervativizma, a ni sve katolike nije baš ganuo dolazak čovjeka obilježenog reputacijom simpatizera crvenih. U polemiku se uključio čak i „Glas Koncila“ koji je prije godinu i pol članak o obraćenju velikog pisca ovako zaključio: „Da ne bi bilo zabune, na čovjeku nije da preispituje nečiju pripadnost vjeri, a još manje pripadnost Bogu. To je dinamika koja se odigrava između njega i Njega. Ali očito je došlo vrijeme kada se treba preispitati, redefinirati što se misli kad netko kaže da je katolik. Ili je, možda, došlo vrijeme kada katolik treba preispitati i redefinirati samoga sebe.“
Sličnu uznemirenost proizvest će, izvan svake sumnje, i „Otajstvo vjere“, knjiga razgovora što ih je Jon Fosse vodio s teologom i piscem Eskilom Skjeldalom, a koja je ovih dana u nakladi Ljevka objavljena i kod nas u prijevodu Vesne Salomonsen. Ovaj libar može se čitati i kao neka vrsta (duhovne) autobiografije koju je veliki pisac skicirao uz pomoć i na poticaj sugovornika koji je svojedobno bio svećenik Norveške crkve, da bi je u međuvremenu napustio te i sâm konvertirao na katolicizam.
Čitatelju će vrlo brzo postati jasno kako je Jon Fosse čovjek koji se opire smještanju u ladice i ne brine se oko toga hoće li iznevjeriti bilo čija očekivanja: „Na mjestima gdje se svi oko svega slažu, i ne razmišlja se oko čega se slažu, tamo mi je zaista neugodno. I sastanci kršćana, a osobito kulturni mogu biti takvi. U kulturnom životu takav dogovor može biti potpuno nesnosan. Posebno u kazalištu. Loše se kazalište zasniva na dobro uvježbanim konvencijama. Isto vrijedi i iza većinu romaneskne literature. Kriminalistička je književnost najbolji primjer. Slično vrijedi i za većinu suvremene poezije.
O politici da i ne govorim. To je konsenzus ugrađen u sustav. Čitav organizirani život slično funkcionira i ja to u potpunosti izbjegavam.“ Samo netko takav, vanka svake škvare, može, primjerice, ponuditi čitanje Kafkina „Procesa“ kao libra u kojemu je „prikazana ljudska nesposobnost da se osjeti Božja prisutnost, a Bog tada postaje nevidljiv i neshvatljiv zakon, alegorijski čitano, dakako.“
Prije nego što je postao katolik, Fosse je bio pijanac, i to od one strašne, neumoljive vrste. Unatoč činjenici što se zamalo ubio cisternama alkohola, ne žali što se opijao, dapače. „Iskreno sam zahvalan alkoholu“, kaže na jednom mjestu. „Nikada bez alkohola ne bih postao to što jesam, čak i kada sam apstinent, zahvalan sam. Zbog norveške suzdržanosti, u dobru i u zlu, mislim da Norveška gotovo da ne bi postojala bez alkohola.“
Očekivano, svoje političke i vjerske afinitete on bez ikakvih teškoća harmonizira, jer ne vidi „da je radikalna ljevica u suprotnosti s katoličkom vjerom ili socijalnim naukom, već sasvim suprotno.“ (...) „Ja sâm pripadam i radikalnoj ljevici i Katoličkoj crkvi. Usprkos tome što bi se svašta moglo reći i o ljevici i o Katoličkoj crkvi.“ Koliko bi mu to polazilo za rukom da ne živi u Norveškoj (a djelomice i u Austriji), nego u Hrvatskoj, procijenite sami.
„Otajstvo vjere“ bavi se, dakako, i književnošću koja bi, po njegovom sudu, trebala ostati na uljudnoj distanci od bilo kojeg oblika agitacije i aktivizma: „Umjetnik koji izražava svoje stavove, nameće smisao, poruku, propovijed, politiku, religiju, bilo što u svojem umjetničkom djelu, odriče se misterija koji je u srži umjetnosti. Odriče se mogućnosti da ga se čuje. Odriče se umjetnosti.“ Čitatelje će vjerojatno zaintrigirati činjenica da je on veoma suzdržan prema opusu još jednog slavnog Norvežanina: „Nisam siguran kakvim će se pokazati reality pisanje Karla Ovea Knausgårda i drugih, to je na neki način fenomen suprotan književnoj umjetnosti.“
S druge strane, fenomen Jona Fossea ovim će librom dobiti još nekoliko intrigantnih nijansi u kojima će i lijevi i desni razabrati obilje polemičkog materijala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....