"U Americi postoje tisuće i tisuće darovitih pisaca", upozorava Stephen King u svojoj knjizi pod naslovom "O pisanju" i s podnaslovom "Sjećanja na zanat", "ali tek rijetki (možda tek pet posto) mogu sebe i svoju obitelj uzdržavati pisanjem.
Jest, nađe se tu pokoja stipendija, ali nikad nije dovoljna da sve pokrije. Što se tiče državnih potpora kreativnim piscima, zaboravite ih. Potpore duhanskoj industriji, to može. Potpore za istraživanje pokretljivosti bikove sperme, kako da ne. Potpore za kreativno pisanje, ne dolazi u obzir. A čini se da se većina glasača slaže s time."
Iz ovih riječi proizlazi da je američkim piscima, u prosjeku, čak i gore nego hrvatskim. I tamo i ovdje teško je, ako ne i nemoguće, biti književni profesionalac s punim radnim vremenom i ne baviti se ničim drugim, ali je kod nas, barem za nijansu, malo manje teško, jer je naša država nešto milosrdnija od SAD-a u kojemu ni ne postoji Ministarstvo kulture. Stoga, dodaje King, "rješenje većina potplaćenih kreativaca nalazi u podučavanju drugih onome što znaju."
Nevolja je, međutim, u tome što slavni pisac ne vjeruje u tu vrstu poduke: "Ne trebaju vam tečajevi i seminari iz pisanja, baš kao što vam ne trebaju ni ova ili druge knjige o pisanju." Pa zašto je onda tratio vrijeme na škrabanje libra u kojemu pokušava prenijeti svoja stvaralačka iskustva? Zato što mu nitko nikada nije postavio pitanje o jeziku. Takva se pitanja postavljaju kanoniziranim autorima takozvane lijepe, dakle, umjetnički relevantne literature, ali ne i popularnim autorima tobože trivijalne, žanrovske književnosti.
U inat snobovima, King je stoga napisao libar (kod nas ga je objavio zagrebački Lumen) koji se doima kao osebujni križanac između autobiografije i praktičnog priručnika za sve wannabe književnike. Prva trećina knjige bavi se ključnim epizodama iz njegova životopisa koje su ga odredile ne samo kao čovjeka nego i kao pisca, od odrastanja u priličnoj oskudici uz samohranu majku i starijeg brata koji je uživao reputaciju obiteljskog genijalca (taj je status imao otisnut crno na bijelo, jer mu je kvocijent inteligencije bio viši od 150), pa sve do teške i dugotrajne borbe s ovisnošću o alkoholu i drogama.
Ova sažeta retrospektiva života nije samo neodoljivo šarmantna i zabavna, zgodna je i kao podsjetnik na činjenicu da pisca ne određuje samo formativna lektira, nego i gusti talog svakodnevnih iskustava. Preostale dvije trećine knjige bave se samim zanatom, pokušavajući čitateljima predočiti i objasniti rutinu jednog plodnog i uspješnog profesionalca.
Ono što libar razlikuje od desetina i stotina sličnih naslova jest činjenica što autor, čak ni kada se pokušava uživjeti u ulogu pedagoga, nikada ne prestaje biti ono što jest: sjajan pripovjedač koji bez ikakva napora čitatelja uvodi u svoj svijet i tjera ga da s napetim iščekivanjem okreće svaku sljedeću stranicu.
Ne želim podcijeniti praktičnu korist koju bi neki pisac u nastajanju mogao imati od ove knjige kao vrlo poticajnog priručnika, ali većina savjeta što ih King pruža može se pronaći i drugdje. Zanimljivo je, međutim, vidjeti kako autor koji uživa u reputaciji jednog od najvećih majstora suspensa gleda na onu vječnu dvojbu: je li pametnije sjesti za pisaći stol tek onoga trenutka kad si u glavi skicirao sve rukavce zapleta i veliko finale budućeg romana ili je dovoljno u grubim crtama zamisliti jednu početnu situaciju – recimo, čovjeka odnosno grupu ljudi u nekom škripcu – pa se onda prepustiti vlastitoj fantaziji da te dovede do priče.
Iako bismo od naoko discipliniranog žanrovca koji sve tajne zanata ima u malome prstu očekivali da će se opredijeliti za prvu varijantu, on najsrdačnije svima preporuča drugu, kudikamo zabavniju opciju u kojoj pisac koji želi iznenaditi svoje čitatelje mora prvo iznenaditi samoga sebe.
Dodatak rukopisu jest i zamašna lista knjiga koje su Kingu bile i ostale važne, u kojima je kao čitatelj uživao, ali iz kojih je i učio. Iz šume imena i naslova moja je malenkost uspjela razabrati samo jednog autora koji ne piše na engleskom jeziku. Radi se o Dancu Peteru Høegu koji se proslavio romanom "Smilla osjeća snijeg". Tolika zatvorenost prema književnostima na drugim jezicima možda i nije neko osobito iznenađenje, ali mene svejedno rastužuje. Osobito kada je demonstrira provjereno pametno, darovito i – najvažnije! – znatiželjno čeljade poput Stephena Kinga. A rastužio me, moram priznati, i prevoditelj Dado Čakalo svojim upornim, upravo napasnim inzistiranjem na bilješkama u kojima je držao potrebnim predočiti nam sve svoje prevoditeljske dvojbe i obrazložiti izbore. Koga briga?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....