Našim takozvanim suverenistima najdraže je guditi o žrtvama koje su podnijeli pod srbokomunističkom čizmom u koncentracijskom logoru koji je službeno nosio ime Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija: živjeli su na kruhu i vodi, pod neprekidnim nadzorom, lišeni osnovnih ljudskih prava, izolirani od slobodnoga svijeta, u agonijskom strahu od onoga što će im svako sljedeće jutro donijeti.
Njihova slika bivše države i prilika u njoj to te je mjere groteskno prenapregnuta i izobličena u karikaturu da često zaboravljamo kako je svojedobno zaista postojalo jedno takvo društvo. Samo što se ono nalazilo s druge strane naših tadašnjih jugoistočnih granica.
Lea Ypi, autorica i profesorica na uglednoj Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti, o tome sve zna, i to iz prve ruke, jer je rođena 1979. godine u Tirani, a odrastala je u Draču, u državi koja se sve do svoga konačnog sloma 1990. ponosno deklarirala kao staljinistička. Konačno, ili prije svega, i sama je do svoje jedanaeste godine bila gorljiva vjernica toga surovog poretka. U knjizi memoarskih zapisa pod naslovom „Slobodna“, koja je friško objavljena kod nas u Nakladi OceanMore i prijevodu (s engleskog) Katarine Penđer, prisjeća se, među ostalim, svog prvog putovanja u inozemstvo, u Grčku:
„Napravila sam popis svih novih stvari koje sam vidjela prvi put i podrobno ih opisivala: prvi sam put osjetila klimatizaciju na dlanovima; prvi sam put probala banane; prvi sam put vidjela semafore; prvi sam put nosila traperice; prvi put nisam morala čekati red da uđem u dućan; prvi sam put vidjela graničnu policiju; prvi sam put vidjela da u redu stoje automobili, a ne ljudi; prvi sam put sjela na zahodsku školjku umjesto da čučnem; prvi sam put vidjela da ljudi idu za psima na povodcu umjesto da psi lutalice slijede ljude; prvi su mi put dali pravu žvakaću gumu, a ne samo omot; prvi sam put vidjela zgrade koje čine različite trgovine i izlozi trgovina prepuni igračaka; prvi put sam vidjela križeve na grobljima, prvi sam put zurila u zidove prekrivene reklamama, a ne antiimperijalističkim sloganima.“
Ukratko, Lea Ypi živjela je u takvom siromaštvu i neslobodi da bi joj hrvatski suverenisti trebali zavidjeti, jer su se, u usporedbi s njom, oni izležavali u all inclusive resortu i popkulturnom Disneylandu. Ona, međutim, o sebi ne razmišlja kao o žrtvi. Pradjed joj je u dva navrata bio albanski premijer - prvi put dvadesetih godina, a drugi put nakon talijanske okupacije - što je njezinu obitelj trajno obilježilo kao visoko suspektnu. Ona o tome ništa nije znala, jer su se roditelji i baka trudili zaštititi je od vlastitih trauma i strahova.
Unatoč svemu, i neimaštini, i indoktrinaciji, imala je lijepo djetinjstvo. A jednom kad je odrasla i shvatila kako je dotična ljepota ipak bila samo uvjetna, od gorčine ju je sačuvao smisao za humor. Tako se, primjerice, sjeća da su njezini ukućani kao najveću dragocjenost na čipkanom tabletiću na televizoru držali praznu limenku Coca Cole, koju nitko od njih nikada nije kušao. Jednoga dana taj je prestižni ukras zagonetno nestao da bi onda osvanuo na televizoru njihov prve susjede koja je čuvala Leu i često boravila kod njih, što je bilo dovoljan razlog da se odnosi između dviju obitelji prvo zaoštre, a onda i zahlade.
Autoričina sjećanja na djetinjstvo bila bi, vjerojatno, patinirana s kudikamo više sumornih tonova da se u Albaniji nakon sloma komunizma nije slomilo manje-više sve što se moglo slomiti. Ovaj libar podsjeća na činjenicu koju smo svi zaboravili: da je Europa prvu dramatičnu izbjegličku krizu iskusila još početkom devedesetih, kad su deseci tisuća očajnih Albanaca počeli bezglavo bježati brodovima u Italiju. Od 1990. do 1995. zemlju je napustila desetina ukupnog broja stanovnika.
„Slobodna“ je uistinu rijedak primjer libra koji je u isti mah i neodoljivo smiješan i bolno potresan. Osim što nudi sasvim osobnu, nepretencioznu priču o odrastanju prvo u zastrašujućem totalitarnom poretku, a potom i u kaotičnom ambijentu temeljitog raspada svih društvenih institucija i vrijednosti, ovo djelo dovodi u pitanje lijep broj redom manjkavih definicija slobode, koje promašuju svoju suštinu čak i kad nam se čini da je nepogrešivo pogađaju.
„Moj je svijet jednako daleko od slobode kao i onaj iz kojeg su moji roditelji pokušali pobjeći. Ni jedan ni drugi ne dosežu taj ideal. Ali promašuju na svoj jedinstveni način, a ako to ne budemo razumjeli, ostat ćemo za sva vremena podijeljeni“, zaključuje Ypi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....