‘Švedske gumene čizme‘ Henninga Mankella testamentarni su roman velikog majstora krimića

Svaki pisac će vam reći da je prva rečenica romana strašno važna. Bila je važna i prije stotinu godina, kad je koncentracija publike bila kudikamo veća, jer nije bilo televizije, računala i mobitela da nas ometaju i skreću nam pažnju, a kamoli tek danas, u vremenu prave orgije pokretnih slika. Ako prvom rečenicom ne „zarobite“ čitatelja, možda nećete dočekati da on pročita drugu.

Henning Mankell (1948.- 2015.) svoj je posljednji, mogli bismo čak reći i testamentarni, roman „Švedske gumene čizme“ (na hrvatski ga je prevela Martina Klobučar, a objavio Mozaik knjiga) započeo ovako: „Moja je kuća do temelja spaljena jedne jesenske noći prije malo manje od godinu dana.“ Za tom rečenicom slijedi četiristotinjak stranica, pa je razložno upitati se tko bi, pobogu, htio uhvatiti se u koštac s debelom knjigom koja sluti na crnilo i čemer. No knjige ovog autora nikada nisu kupovali ljudi kojima trebaju injekcije vedrine i optimizma, nego onaj dio publike koji u literaturi želi pronaći tragove iste tjeskobe i strahova koji i nju muče. I kad se bavio eskapističkim žanrom – kako snobovi vole zamišljati krimić – Mankell je bio zaokupljen demonima, društvenim i osobnim, koji nam zagorčavaju živote. Njegov junak, melankolični inspektor Kurt Wallander, tijekom cijele svoje karijere stajao je na uljudnoj distanci od klišeja o bogolikom detektivu poirotovskog tipa, koji osloncem na svoje, naravno, superiorne male sive stanice s lakoćom raspliće i najzaguljenije zagonetke. On je oduvijek bio i ostao „samo“ marljivi policijski službenik koji predanim radom – toliko predanim da je zbog njega uspio karambolirati svoj privatni život – najčešće metodom pokušaja i pogrešaka, pokušava riješiti slučajeve koji zrcale uznemirujuću sliku švedskoga društva i dovode u pitanje rašireni mit o zemlji društvene harmonije i obilja. Ako je bio zaokupljen, uvjetno rečeno, tamnom stranom i dok je pisao u koordinatama jednog tobože trivijalnog žanra, logično je da će u sličnom tonu nastaviti i kada poželi ispričati nam izvanžanrovsku, ajmo reći, običnu storiju.

Henning Mankell: "Švedske gumene čizme" (Mozaik knjiga, Zagreb)

„Švedske gumene čizme“ nastavak su romana „Talijanske cipele“, izvorno objavljenog 2006., ali ne morate se plašiti da će vas nepoznavanje toga djela omesti u čitanju ove knjige. Sasvim očekivano, protagonist oba ova libra mogao bi se uspeti vrlo visoko na nekom hipotetičkom natjecanju za izbor najnesretnijeg književnog junaka. On se zove Fredrik Welin, umirovljeni je kirurg koji je napustio svoju profesiju nakon što je svojedobno jedna mlada žena njegovom krivnjom izgubila ruku. Izjeden krivnjom, sve otada živi na malešnom otoku u štokholmskom arhipelagu, u kući koju je izgradio njegov djed, nevoljko održavajući čak i minimalne društvene kontakte. Jednoga zimskog jutra na ledenoj kori koja je zamrznula more, opazit će kako se prema njegovom otoku približava žena koja se pomaže hodalicom. S njom je nekoć davno bio u vezi, ona je smrtno bolesna i došla ga je posjetiti da bi mu objavila kako ima danas već odraslu kćer.

Ako vam je taj siže beznadno deprimirajući, što tek onda reći na nastavak libra. Frederik i dalje živi kao samotnjak na svom otočiću, ima sedamdeset godina, ali je dobra zdravlja, do te mjere da se svakoga dana kupa u moru, čak i kad je ono zaleđeno: tada razbije koru, pa zaroni. S kćeri održava rijetke i ne naročito sadržajne telefonske kontakte, toliko isprazne da niti zna gdje ona živi, niti kako se izdržava. U gluho doba jedne jesenske noći probudit će se taman na vrijeme da shvati kako mu je kuća u plamenu. Sljedeće jutro dočekat će bez ikakve imovine, samo s dvije rasparene, lijeve gumene čizme (otuda njegova čežnja za novom obućom iz naslova romana). Kao da to nije dovoljno strašno, policija će ga početi sumnjičiti da je sam podmetnuo požar, jer želi iznuditi novac od osiguranja, a u neko doba na otočiću će se ukazati i Fredrikova ćudljiva koliko i enigmatična kćer.

Henning Mankell blagoslovljen je rijetkim talentom da o teškim temama piše s neusporedivom lakoćom, gradeći napetost tamo gdje naoko ne postoje ni rudimentarne pretpostavke za suspens te tjerajući čitatelja da uživljeno i nestrpljivo juriša kroz knjigu. Kao i u svim njegovim romanima, i u „Švedskim gumenim čizmama“ zanimaju ga usamljenost, napuštenost, odustajanje, gubitak, nemogućnost komunikacije... No prije i poslije svega, radi se o romanu koji je zaokupljen velikom, konačnom temom približavanja smrti. Ovaj libar pripovijeda o onome što prethodi odjavnoj špici života i njime je zaključen jedan veliki opus.