Što je novo u životu uglednog profesora Roberta Langdona? Da me može čuti, vjerojatno bi mi ovako odgovorio: „Ništa, stari moj, sve je po starome.“ Kao i obično, njegov je dan počeo u zoru, neizbježnom rekreacijom, prvo trčanjem, a onda plivanjem, da bi se prije doručka našao u centrifugi zapleta, pokušavajući spasiti prvo vlastiti život, a onda i svijet kao takav.
Šesti roman iz ciklusa situiran je u Prag, gdje je ovaj ugledni simbolog, najveći svjetski stručnjak za znanost koja postoji samo u razularenoj fantaziji Dan Browna, doputovao kao pratnja ne manje istaknutoj neuroznanstvenici Katherine Salomon s kojom je u romantičnoj vezi.
Odsjeli su u hotelu Four Seasons, i to ne u bilo kakvoj sobi, nego u kraljevskom apartmanu, kako je i red kad je riječ o tako uglednim gostima, gdje će ga, uz ostale luksuzne pogodnosti, dočekati i par papuča od češljane vune s izvezenim monogramom RL.
Prethodne večeri ona je održala predavanje u kojemu je iznijela revolucionarna otkrića o naravi ljudske svijesti i najavila skori izlazak svoje knjige koja bi u javnosti trebala detonirati kao bomba velike razorne moći.
I dok si rekao keks...
Dok se Robert vrati s tjelovježbe, netko će hakirati server izdavačke kuće Random House u New Yorku, ukrasti jedini digitalni primjerak knjige i oteti njezina urednika, Katherine će zagonetno nestati, a u jednom će tajnovitom praškom laboratoriju biti brutalno ubijena znanstvenica s kojom je večer prije utanačila sastanak.
I dok si rekao keks, simbolog će morati spašavati živu glavu od cijelog niza dijaboličnih progonitelja: dvojice čeških policajaca, zakrabuljene persone koja sliči mitskome Golemu, pripadnika tajne i vrlo moćne organizacije koja posvuda ima svoje pipke...
I novi Brownov roman slijedi poznatu, provjerenu matricu. Opet imamo naočitog i pametnog glavnog junaka u pratnji ne manje naočite i pametne žene, sva je radnja zbijena u jednom danu, a situirana u slikoviti grad bogate povijesti. Konačno, ili prije svega, komplicirana teorija urote još jednom je motor zapleta. Podulji je i spisak onoga što opet nemamo.
Dan Brown ne nudi slojevite likove, nego samo nositelje dramskih funkcija. I ovom prilikom, kao i inače, friga se njega za psihološka nijansiranja ili sociološke uvide. Češka je u njegovom romanu predstavljena kao gola kulisa, ona doduše ima svoju povijest, koja je predočena štreberski suho, ali ne i svoju sadašnjost.
Svijet se mijenja, ali ne i autor
Općenito, roman mu, kao i svi prethodni, lebdi iznad vremena: zbiva se u sadašnjosti, ali ničim ne odaje svoju ukotvljenost u prezent. Navlas ista priča mogla se odmotati i prije dvadeset godina, kao što bi se mogla dogoditi i nakon sljedećih dvadeset, jer svijet se mijenja munjevitom brzinom, ali ne i Brown.
Uspjeh njegovih romana uvijek je presudno ovisio o dvije stvari: zavodljivosti teorije urote koja je pretpostavka zapletu i umijeću vođenja radnje. Ovaj put njegov narativni zamašnjak izgleda kao da mu ga je osmislio Krešimir Mišak. Problem, međutim, nije samo u tome što ispred i iza priče stoji hrpa new age budalaština s ruba, ne samo znanosti, nego i pameti. Nevolja je u tome što su one beznadno komplicirane, pa je veliki prostor morao posvetiti njihovom opisivanju i eksplikaciji, što usporava radnju i hladi napetost.
Paraznanstvene digresije
Tu polako dolazimo do drugog ozbiljnog problema. Nisu paraznanstvene digresije jedini uspornici, dakle, ležeći policajci ovoga libra. Autor je dugo, osam godina pripremao roman, obišao sve lokacije na kojima je situirao njegovu radnju i temeljito proučio mnoge izvore. A onda je razmetljivo odlučio sve što je naučio istovariti u rukopis koji se jednim nezanemarivim dijelom doima i kao kulturno-povijesni bedeker kroz Prag, i time usporiti pripovijedanje.
Kad je bio u najboljoj autorskoj formi, kao u slučaju „Da Vincijeva koda“, Brown je gotovo svatko poglavlje završavao cliffhangerom. Čim bi napetost doveo do vrhunca, čitatelja bi izbacio s jednog i prebacio na drugi, ne manje uzbudljivi kolosijek. „Tajna svih tajni“ pokušava slijediti tu recepturu, ali samo pokušava, jer se poglavlja mehanički smjenjuju, a drama se ne ubrzava, nego usporava.
Čak ni u koordinatama žanrovske književnosti, i to njezina drugog ili trećeg ešalona, Dan Brown nikad nije bio dobar pisac, ali je raspolagao pristojnom vještinom vođenja priče i umijećem parazitiranja na kontroverznim temama koji mogu pobuditi pažnju masovne publike.
Ovom prilikom je, međutim, dvostruko podbacio, pa ovaj čitatelj ima potrebu izraziti svoje iskreno suosjećanje s prevoditeljem Petrom Vujačićem, koji se morao hrvati s 600 stranica (po mojoj procjeni, ne manje od 800 kartica) beletriziranog daveža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....