Slijedeći obiteljsku tradiciju, Sergej Lebedev (rođen u Moskvi 1981.) školovao se za geologa i punih sedam godina radio u struci, sudjelujući u ekspedicijama u središnjoj Aziji i na sjeveru Rusije, a onda se prestrojio u pisce s punim radnim vremenom.
Napuštajući svoju profesiju, on nije napustio i tehnike odnosno metode kojima se svojedobno služio: više ne prčka po nataloženim tvarima – šljunku, pijesku i glini – nego po sedimentima povijesti.
Njegov friški roman „Bijela dama“, izvorno objavljen prošle godine, a kod nas ovih dana u prijevodu Antonija Milovine i nakladi zaprešićke Frakture, čak je i prikladno situiran u fiktivno rudarsko selo Marat, koje zbog toga nije manje stvarno, u ukrajinskom Donbasu.
Pet srpanjskih dana
Godina je 2014. a sva je radnja zbijena u samo pet srpanjskih dana. Ambijent bi trebao biti ljetni, ali nije, jer je cijeli taj predjel uvijek jednako crn od ugljene prašine koju vjetar raznosi sa starog brda jalovine. Jednako mračne su i priče, četiriju nosećih likova romana. Pardon, lažem, puno su mračnije.
Tek što je otišla u grad na studij, Žana se morala vratiti u zavičaj da bi se brinula o teško bolesnoj majci. Ona oca ni ne pamti, jer je davno stradao u nesreći u rudniku. Othranila ju je i odgojila Marijana, voditeljica rudničke praonice, jedino čeljade u cijelome kraju koje je bilo kadro vratiti potpunu bjelinu krevetnini, rublju i odjeći.
Svi ostali morali su se zadovoljiti nekom od tugaljivih nijansi sive. Zbog svoga rijetkog umijeća, ali i autoriteta kojim je zračila, ona je Žani uvijek bila čvrst oslonac, ali bolest je majku toliko slomila da ona više nije ni sjena onog što je bila. S njezinom patnjom teško se nositi, ali kćeri još teže padaju majčine hirovite promjene raspoloženja i agresivni ispadi.
Kad nakon višemjesečne agonijske patnje majka umre, Žani će preostati gorčina, a nekadašnja ljubav prema Marijani izvrgnut će se u vlastitu suprotnost, prezir koji nije kadra do kraja razumjeti i koji je ispunjava stidom.
Marijanu mrzi i Valet, njihov nekadašnji prvi susjed. Koju godinu stariji od Žane, bio je njezina simpatija od malih nogu, da bi onda bez najave i obrazloženja zagonetno napustio svoj dom u koji se više nije vraćao. Preselio se u Moskvu gdje ga je pod svoje uzeo stric potpukovnik i odškrinuo mu vrata vojne karijere. I eto ga sada, prvi put nakon dugo godina, opet je u starom kraju, stigao je po službenom zadatku i osvijestio činjenicu da se stare mržnje i frustracije nisu vremenom istanjile i ublažile.
Mrzi je i general Kralj
Marijanu mrzi i general Kralj. On je veteran čečenskoga rata, u Donbasu je služio na početku svoje karijere i tada otvorio dosje o pralji koju je u dokumente zabilježio pod kodnim imenom Snjeguljica. Iako je svojedobno uložio priličan trud da dokaže prvo samome sebi, a onda i drugima kako su njegove sumnje bile opravdane, nikad nije uspio saznati ništa što bi Marijanu moglo kompromitirati. I ta ga činjenica i danas iritira. U Donbas se vratio da bi kao iskusni kadar od povjerenja dao ruku proruskim ustanicima kontra ukrajinskih vlasti.
Samo jedan od četiri ključna romaneskna lika, Inženjer, nema ništa protiv Marijane, ali on ionako lebdi u međuprostoru između stvarnosti i fantazije. Njega su zbog židovskog porijekla, zajedno s još tisućama drugih sunarodnjaka, Nijemci smaknuli u proljeće 1942. i bacili u napušteno rudarsko okno 3/4.
Mladog Kralja dugo je kopkalo pitanje zašto se šuti o tome stratištu koje ničim nije obilježeno kao mjesto stradanja nevinih žrtava nacističkog terora. A onda je shvatio kako ispod pobijenih Židova leže dodatne tisuće smaknutih pripadnika drugih nacionalnosti, sovjetskih građana koje su usmrtili – sovjetski građani.
Sovjete su usmrtili Sovjeti
Sloj po sloj tamo su natisnuti sovjetski zatvorenici koje je Crvena armija pobila prilikom povlačenja, žrtve Holodomora, vojnici – crveni, bijeli, zeleni... – pali u Građanskome ratu, pobijeni štrajkaši iz prve revolucije 1905. godine...
Kad svim tim slojevima užasa pridodate i one iz 2014. godine, a truplima iz napuštene jame pribrojite i ona koja su pala s neba nakon što su Rusi oborili malezijski Boeing (poginula su 283 putnika i 15 članova posade), jer i tom se tragedijom Lebedev u romanu također bavi, dobit ćete gusto, nerazmrsivo klupko grozota.
„Bijela dama“ roman je o cikličkoj prirodi zla koje se uporno vraća, mijenjajući pojavne oblike, ali ne i svoju prirodu. Tako će biti i nadalje, sve dok se, zajedno sa žrtvama, u mrak jame bude pospremala i istina o onima koji su zločine počinili, naplatili se krvavim imetkom i za to nikada nisu izvedeni pred sud, nego su, dapače, uživali u časti velikih patriota zaslužnih za domovinu.
Lebedev već dulje vrijeme živi izvan domovine, a ovom je moćnom knjigom samo cementirao status pisca koji je trn u oku putinovske Rusije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....