Okrugli stol "Bez cenzure, molim", održan u Sveučilišnoj galeriji bio je sve samo ne jednoličan i dosadan. Okrugli stol, organiziran povodom nedavne izložbe "Danas jesmo, sutra nismo" glasovitoga hrvatskog karikaturista, redatelja i crtača Joška Marušića, okupio je zanimljive sugovornike, a publika je pokazala veliku zainteresiranost na temu karikature, stripa, hrvatskoga filma i animiranoga filma u kontekstu hrvatske svakodnevice i društvene stvarnosti.
O pitanju cenzure, odnosno autocenzure, Marušić je rekao:
- To nas stalno pitaju, ali ja ne mislim da je to neko dramatično pitanje. Autocenzura postoji i u braku, pa ne vidim zašto ne bi postojala i u karikaturi. Život je kompromis, ja volim reći optimalan. Mi pokušavamo u životu sve humanizirati: svoja razmišljanja, svoje starenje, svoje odrastanje, svoje sazrijevanje, svoje sudjelovanje u društvu.
Često puta radimo velike kompromise, zato što su svi ljudi nesavršeni, svi traže svoje mjesto, i u tom beskrajnom traženju mi jedni druge ranjavamo, pokušavamo se susresti, ne razumijemo se – razumijemo se, i zapravo politika, a tome je riječ, koja mene često prati, nije neka svemirska pojava, koja dolazi iz svemira i na nas utječe, nije ni anticiklona, koju možemo prognozirati, ona je upravo ušla u tu rupu naših nesavršenosti, naših međusobnih odnosa koji se iz dana u dan neprestano optimiziraju.
Mi pokušavamo to usavršiti, pokušavamo stvoriti neki savršeni sistem našega života, naših odnosa, ali u tome nikad nećemo uspjeti. I u toj dinamici, pojavljuje se i politika. Zapravo, ona je jedna nuspojava, i bez obzira na to što ja radim političke karikature, ja se kroz te političke karikature ne bavim politikom, nećete vjerovati; ja se bavim upravo razlozima zašto je politika nama toliko važna, zašto ona nama toliko vlada i zašto ona toliko nama manipulira, da bi ljude ohrabrio da ne misle da je politika nešto što je Bogom dano, od čega se mi nikako ne možemo othrvati i da je božanskoga podrijetla, čak neki misle.
Zapravo, ona je nastala između predrasuda, iz naših djetinjstava, iz naših naslijeđa, iz našega obrazovanja, iz naših mentaliteta, iz naših strahova, iz naše vjere – nevjere, i tako dalje. Ali, naravno, ako čovjek misli pozitivno, ja nisam manihejac, da se razumijemo, ja sam vjernik, da biste znali koja je moja pozicija, a ona je konstruktivna: nisam revolucionar, to sam i sinoć rekao, zato ja tako dugo trajem.
Dakle, tajna moje dugovječnosti nije u oportunizmu i nije u autocenzuri, nego upravo u tome što se ja politikom ne bavim politički, nego ljudi pokušavam razotkriti uzroke zašto politika na njih tako djeluje, da ih ohrabrim da izađu na svjetlo dana, da pokušaju otkriti sebe, otkriti druge ljude i pronaći neki optimalniji put za naš život, poentirao je Marušić.
U nastavku svojega izlaganja rekao je i ovo: "Neke stvari ti jednostavno ne možeš izbjeći, kao što su Indijanci stajali na obali Amerike i vidjeli Kolumba i rekli ‘Šta je ovo?‘, a to neki idioti se voze, a pogledajte gdje su stigli i što se dogodilo. Dakle, mi ne bismo smjeli da nas tako stvari iznenađuju.
Eto, to je moja misija: da ljudi nekako pokušaju razmišljati unaprijed, da pokušaju anticipirati vrijeme, bar malo unaprijed, ali moram vam priznati da mi ne ide. I još ću vam nešto zastrašujuće reći - često me ljudi pitaju je li nekad bilo teže nego danas – danas je sto puta teže. Tako smo mi u socijalizmu točno znali što se smije – što se ne smije. Ja sam samo jednom to prekršio. Imao sam kolumnu u na stranici ‘Vjesnika‘ koja se zvala ‘Naglasak tjedna‘, ja sam imao strip ‘Kratkouzlazni naglasak‘ i napravio sam strip koji je takao Dušana Dragosavca.
Te subote mog stripa više nije bilo. Ja sam nazvao redakciju, mislio sam da će mi se javiti glavni urednik, Pero Pletikosa. Nikad ga više nisam vidio. Tajnica mi je rekla: ‘Ne samo da vam ove subote nema stripa, nego ga nema uopće.‘ Onda sam shvatio: ‘Što mi to treba u životu?‘ Odlučio sam trajati, odlučio sam živjeti, i živjeti dobro, da se razumijemo, to bi isto želio poručiti mladima"
Igor Brešan progovorio je o svojem poslu kao karikaturist, istaknuvši da je triput bio smijenjen jer je prekoračio granice dopuštenoga u bivšoj državi.
"Tri puta me smijenilo i to je odma počelo ‘72. godine, ovo je prvi put da to govorin, ‘72. me smijenilo, jer san bija mlad i nadobudan. Za razliku od tebe, ja nisan proša lišo. Bija san prćevit i zato san tri puta popušija. Nisan ni počea radit, s 21 godinu, ‘72. godina, drugi misec, i bija je tad urednik Hrvoje Barišić."
Brešan je rekao da su mu predložili da uredi dva-tri broja lista "Pomet". "To je bilo vrijeme kad su proljećari jadni gubili glavu", rekao je Brešan. On je u jednome broju pustio aforizam "Heroji se dijele na lažne i mrtve". "Zva me Hrvoje Barišić i govori: ‘Mene zove…‘" Jedan političar iz Splita, da sad ne govorin, obitelji su nam prijatelji danas pa nije u redu reći… I govori, kakvi san ja heroj – lažni ili mrtav?! Sve mi je bilo jasno."
Drugi put je imao problem s benignom šalom u listu "Politika", a treći put zbog Miloševića. Brešan je istaknuo da su to sve bili benigni slučajevi, no u to doba vlasti ih takvima nisu smatrale. Jednako tako, rekao je da su svi urednici lista "Pomet" imali problema, iako je sve u tomu listu bilo izmišljeno.
"Uvik bi se uvečer zvalo: ‘Nemoj to… nemoj to…‘" opisao je Brešan. "Doša san do zaključka da je problem kad prozoveš grupu, kad prozoveš neku cjelinu, neku homogenu grupu koja se eksponira javno. Nije problem kad se proziva pojedinca." naglasio je kao svojevrstan zaključak kako (auto)cenzura funkcionira.
Mladen Vuković, naš poznati novinar i aforist, govorio je o humoru i satiri u aforizmima, rekavši da je počeo pisati aforizme početkom 80-ih i da je znao imati problema. Jednom je to bilo kad je papa došao u Zagreb, a on je objavio aforizam "Opet se neki foteljaši sjatili oko Svete Stolice", zbog čega mu jedan poslije rekao da je bio "na tapetu", dok je u karijeri imao samo jednu sudsku tužbu, ali sve je prošlo u redu, kako je rekao. Šest mjeseci i on je bio urednik lista "Pomet" 1995. godine i tad je objavio karikaturu Tonćija Keruma koji je napravio karikaturu na temu don Quijotea i Sanche Panze koji su predstavljali Šuška i Bobetka, pa su ga zvali da to ukloni s obzirom na to da je tada još bio rat.
- Dakle, cenzure ima, ali ja mislim da je jača autocenzura." zaključio je Vuković. Također, naglasio je da cenzura danas ima novi način djelovanja. Riječ je o financijskoj cenzuri. Tu je vrstu cenzure objasnio na primjeru otkupa godišnjaka aforizama koje izdaje Udruga hrvatskih aforista, naglasivši da Ministarstvo kulture nikada nije otkupilo ni jedan njihov godišnjak, dok to isto Ministarstvo, kako Vuković smatra, godišnje otkupi puno manje vrijedne knjige.
Vuković je također istaknuo jednu često nespomenutu zanimljivost, a to je da je Ante Starčević, kao političar, pokrenuo humoristično-satirični list "Zvekan". Smatra danas nezamislivim da jedan političar pokrene takav list. Karikatura i satira, prema njegovu mišljenju, brat su i sestre glede težnje za sažetošću i lapidarnošću, dok aforizme općenito smatra zapostavljenom književnom vrstom, iako nisu bez svojih zakonitosti i vrijednosti, jer su to velike istine sažete u što manje riječi.
Marko Ivić naglasio je da će cenzure biti uvijek, u kojem god sustavu i društvenom uređenju živjeli, pa tako i onda kada posve zavlada umjetna inteligencija. Smatra kako karikaturisti ne bi smjeli pripadati nijednoj političkoj grupaciji, a politička karikatura danas je, prema njemu, neaktualna. Spomenuo je i onu glasovitu misao Ante Starčevića: "Tko se hrani kruhom naroda ima narodu računa davati!" Tu misao, prema njemu, političari ne vole, iako bi to narod htio.
Vladimir Davidenko govorio je o stripu, smatrajući to podcijenjenom granom umjetnosti u Hrvatskoj koja pak na Zapadu uživa veći stupanj ugleda i čitanosti, dok je u nas još uvijek smatran takoreći štivom za malu djecu, jer odrasli ljudi, kako se to općenito smatra, trebaju čitati knjige, iako je strip ušao u hrvatske čitanke. Kao primjer cenzure, uzeo je slučaj svojega oca koji je po struci bio pomorac i crtao je karikature života na brodu, no nekomu su njegove karikature u jednom trenutku zasmetale i imao je problema, dok je časopis druge pomorske tvrtke te iste crteže objavio. Dakle, čak i na brodu može biti cenzure.
Veljko Popović istaknuo je kako u Splitu primjerice postoji kultura vrijeđanja kroz šalu, gdje se osobu stavlja u položaj da, ako se ne smije na uvredu koja mu je nanesena, onda nema smisla za humor.
"To je najgori oblik kukavičkog nasilništva koji se skriva iza humora, a to često vidim i na plaži i na Marjanu, među sportašima, među prijateljima, pa će onda debelome kazati: ‘Alo debeli!‘ A on bi se trebao nasmijati na to, jer ako se ne nasmije onda ne može primiti šalu na svoj račun, ali šala mora biti pametna da bi bila šala, mora u sebi imati nešto pametno. A vulgarni napad na nekoga koji se skriva iza šale po meni je jednostavno samo agresija koja svoje vlastite frustracije želi iznijeti na način da ovu drugu osobu dovede u poziciju da mu ne može odgovoriti, rekao je Popović.
Druga rasprava ticala se određenja i položaja suvremene umjetnosti, kao i umjetničke naobrazbe, za što je uzet primjer Likovne akademije u Zagrebu, koju Marušić smatra takoreći "falsifikatom". "Akademije su nastale tako da su poznati, afirmirani umjetnici, kao što je Ivan Meštrović, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, koji su već bili planetarno popularni u Hrvatskoj, da su onda oni došli na akademiju, a studenti su dolazili zbog njih, kojima bi oni jednostavno prenosili svoja iskustva, kako su oni znali, jer nema ništa na svijetu bolje nego od učiti umjetnost od velikog umjetnika, direktno.
To se danas raspalo i to danas nisu akademije, nego fakulteti. Ljudi na nastavi napreduju od asistenta do redovitoga profesora, a da se uopće nisu dokazali." objasnio je Marušić. Umjetnost mora imati "refleks prema tržištu", rekao je. "Kad bismo mi imali tržište umjetnosti, tržište filma, onda bismo mi mogli stvarati kriterije da vidimo tko utječe na to tržište. Ako umjetnost ne utječe na tržište, onda je ona besmislena, onda je ona bezvrijedna, onda je to igra. Ja poludim kad mi studenti
kažu ili kad čujem da kažu da je umjetnost igra ili da je to bijeg od života. To nije psihijatrija, ne dolaze studenti na psihijatriju, nego to je jedna djelatnost koja je apsolutno društveno potrebna, samo je potrebno strašno istraživanje da bi se dobili rezultati, a to nama nedostaje u Hrvatskoj, nedostaje i u Europi."
Smatra kako je Europa u svojevrsnom feudalizmu, u smislu da države financiraju umjetnike, dok Amerikanci imaju ispravno stajalište prema umjetnosti, puštajući tržište da određuje uspjeh ili neuspjeh određenoga umjetničkog djela te u skladu s time ulažu u proizvod za tržište.
"To je ono što mi ne učimo naše studente. Oni kad dobiju diplomu u Zagrebu, odu na tramvajsku postaju na Ilici i već je tu student s tom diplomom visokokvalificirani socijalni slučaj. Ja sam zato i napustio akademiju. Upravo zbog toga. Jer oni njih na akademiji uče da oni imaju božansko poslanje, a kad završe faks oni su potpuno bezvrijedni ljudi. To je nedopustivo." ustvrdio je Marušić, zaključivši raspravu, a s tom raspravom završio je ujedno i okrugli stol.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....