Na Facebook stranici Balkanci u Njemačkoj nedavno je objavljena emotivna ispovijest jednog iseljenika koja je u kratkom vremenu izazvala snažne reakcije i dirnula tisuće ljudi. Riječ je o iskrenom svjedočanstvu čovjeka koji je odlučio napustiti domovinu i otići u Njemačku, ali svoju odluku tumači kao nužan korak za opstanak.
Autor ispovijesti poručuje kako nitko ne odlazi zato što „mrzi Balkan“ ili želi pobjeći od svega, već zato što svakodnevni život postaje neizdrživ. Ljudi odlaze jer više ne mogu podnositi pritisak svakodnevice, neispunjena obećanja i dugotrajnu stagnaciju, dok plaće ostaju iste, a djeca odrastaju bez jasne perspektive.
Dolazak u Njemačku opisuje kao put s koferom, nekoliko komada odjeće i velikom nadom, vjerujući da se ondje ne samo radi, nego i živi. No ubrzo shvaća da se, unatoč dobrim plaćama, često radi bez stvarnog osjećaja života. U sustavu u kojem postaje tek broj, radnik s karticom, smjenom i ormarićem, postupno gubi dijelove identiteta koje je imao na Balkanu: ime, obitelj, susjede i bliske prijatelje.
Razgovori o podrijetlu često završavaju rečenicom: „Aha, Balkan“, nakon čega nastaje tišina jer sugovornici rijetko znaju ili žele razumjeti njegovo iskustvo. Najteži trenuci, priznaje, jesu večeri provedene u samoći, bez nekoga s kim bi popio kavu ili podijelio događaje dana. Oni koji su ostali kod kuće često misle da je život u Njemačkoj lagan, ne shvaćajući cijenu udaljenosti od obitelji i prijatelja te emocionalne posljedice koje takav život nosi.
Posebno ga pogađa kada čuje rečenicu: „Lako je tebi, ti si u Njemačkoj.“ Objašnjava kako novac i dobra plaća ne mogu nadomjestiti ono što je ostavio iza sebe spontana druženja, razgovore uživo i osjećaj pripadnosti zajednici. Roditelje u starijoj dobi viđa uglavnom putem videopoziva, a nemogućnost da bude fizički uz njih ostavlja dubok emocionalni trag.
Unatoč svemu, priznaje da mu je iseljeničko iskustvo donijelo i nešto pozitivno. Naučio je biti jači nego što je mislio te cijeniti male stvari poruku iz domovine, pjesmu s Balkana ili miris kave koji ga vraća u djetinjstvo. Domovinu, kaže, nosi u srcu bez obzira na fizičku udaljenost.
Na kraju svoje ispovijesti ističe da ne zna hoće li se ikada vratiti, ali s punim uvjerenjem tvrdi da nije izdao svoj narod niti otišao iz mržnje prema njemu. Otišao je kako bi sebi, ali i onima koje voli, osigurao priliku za bolju budućnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....