Postoje prizori koji ne trebaju puno objašnjenja. Dovoljna je stara kuhinja u toplim tonovima, karirani stolnjak, ‘feta‘ kruha na drvenoj dasci i već smo negdje daleko - u jutru bez žurbe, bez ekrana i bez razmišljanja o kilogramima.
Upravo takav osjećaj budi video koji se posljednjih dana širi društvenim mrežama. Redatelj Filip Filković Philatz kroz niz pažljivo složenih kadrova vraća gledatelje u vrijeme kada je doručak bio jednostavan, ali, kako kaže u videu - “zakon”.
Ovaj video je priča o vremenu u kojem je sve bilo manje, skromnije i sporije - ali nekako, barem u sjećanju, i puno toplije.
Bez filozofije
Dok danas brojimo kalorije i biramo između zobenih kaša, chia sjemenki i avokado tosta, nekad “nije bilo puno filozofije”. Temelj svega bila je dobra, debela šnita bijelog kruha, rezana barem dva prsta. Na nju bi se namazala svinjska mast, snježno bijela i glatka, pa posula crvena mljevena paprika i malo soli. Jednostavno, gotovo siromašno, a opet, kako autor kaže, okus koji je bio bolji od bilo kojeg skupog namaza danas.
Ako si htio nešto “finije”, na stol bi stigla Zdenka. Okrugla kutija s trokutićima, onaj mali crveni končić koji se polako povlači i osjećaj iščekivanja dok se sir otvara. Topljeni sir lijepio se za nepce, ali i za djetinjstvo, za ona jutra koja su mirisala na sigurnost.
Uz to je često dolazila i pašteta - jetrena ili čajna - mazana na svježi kruh, onaj koji još lagano puca pod prstima. Upravo taj miris, kaže u videu, bio je “miris bezbrižnosti”.
Zdjelica s kravicom
A onda dolazi slatki dio, onaj koji je za mnoge bio pravi ritual. Kinder Lada u zdjelici s kravicom i vječna dilema - mazati smeđe ili bijelo, ili pomiješati oba sloja i napraviti savršeni spoj. U toj jednostavnoj odluci krilo se malo jutarnje uzbuđenje.
Posebno mjesto imao je i griz na mlijeku. Morao je biti gust, topao, onakav koji puni cijelu zdjelu i još više - osjećaj u želucu. A onda bi se po njemu posipao Crash Express, iz one legendarne crvene kutije s vlakom. Debeli sloj, bez štednje. I da, priznaje i sam autor - mnogi su ga jeli i na ‘suho‘, krišom, žlicom, kad nitko ne gleda.
A kad ničega od toga nije bilo, postojala je najjednostavnija utjeha - kruh i mlijeko. Natrgaš kruh u toplu zdjelu, dodaš malo šećera i to je to. Bez pitanja, bez izbora, bez kompliciranja.
- Nismo znali što su proteini ni što su ugljikohidrati, kaže glas iz videa, gotovo kao da se obraća cijeloj jednoj generaciji. - Znali smo samo da moramo pojesti sve da bismo narasli veliki.
I onda - van. Na igralište, među zgrade, na travu. Punih trbuha i bez ijedne brige, spremni, kako kaže, “osvojiti svijet”. Video završava jednostavnom porukom koja je mnogima izmamila osmijeh i možda malo stegnula grlo: “Dobar tek, generacijo.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....