Neurodivergentni dječak je prvi put jedan od protagonista hrvatskog dugometražnog igranog filma. Taj film je “Glavonja” i dobio je preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, pravobraniteljice za djecu i pravobranitelja za osobe s invaliditetom jer nosi snažne poruke o prihvaćanju, razumijevanju i zajedništvu.
Hrvatski film se, tako, napokon pridružio američkoj i svjetskoj kinematografiji koje već godinama obrađuju temu autizma, još tamo od klasika “Kišni čovjek” za koji je Dustin Hoffman osvojio Oscara. Podsjetimo se američkih drama kao što su “Što muči Gilberta Grapea”, “Ja sam Sam”, “Snježna torta”, “Jako glasno i nevjerojatno blizu” ili francuskih “Neobičnih života”,
Sjetimo se i akcijskih trilera “Opasna šifra” i “Računovođa 1&2”, britanskog dokumentarca “Zašto skačem”, obiteljskih filmova “Ezra” i “Nesalomljivi dječak”... Autiste su u spomenutim naslovima utjelovili poznati glumci poput Leonarda DiCaprija, Seana Penna, Sigourney Weaver i Bena Afflecka.
Snimljen u koprodukciji Slovačke, Slovenije, Latvije i Srbije, “Glavonja” redateljica Marine Andree Škop i Vande Raymanove predstavlja autizam iz dječje perspektive kao neki od navedenih naslova, pričajući priču u formi detektivske pustolovine oslikane bajkovitom stilizacijom.
Bajkovitost je signalizirana animiranim vizualima u uvodnoj špici, nakon čega upoznajemo desetogodišnju Alisu (Marta Mihanović) koja možda nije slučajno dobila to ime s obzirom da film zalazi u “zemlju čudesa” zahvaljujući njezinom tri godine starijem bratu Milanu (Maks Kleončić) i njegovom drukčijem doživljaju svijeta oko nas.
“Kad imaš brata, onda znaš što znači biti sestra”, pripovijeda Alisa koja skriva Milana i sebe kao njegovu seku od predrasuda vršnjaka. Alisa opisuje Milana kao nekoga tko se ni sa kim ne igra, stalno nosi kacigu, čak i kad spava (zbog nje je od sestre dobio pogrdni nadimak Glavonja), živi u svom svijetu i najviše voli crtati jer ga to smiruje, a može ga uznemiriti bilo što.
Nakon što uznemireni Milan ispusti vrisak i baci stol kroz prozor, čime je ugrozio drugu djecu, kako smatra socijalna radnica (Judita Franković Brdar), roditelji (Ajda Smrekar, Matej Puc) odvode njega i Alisu na selo izvan grada jer “tamo će nam biti bolje”, ali seka negoduje zbog toga. “Nikog nije briga kako se ja osjećam”, govori ona i vrisne ispod nadvožnjaka preko kojeg prolazi vlak da utiša njezin vrisak u vrlo dojmljivom kadru.
Dok “socijalci” žele dokazati da je Milan “izgubljeni slučaj” i da obitelj “može otići i na kraj svijeta i to im neće riješiti ništa”, njegovi i Alisini roditelji misteriozno nestaju, nakon čega oni s tri klinca detektiva (Andrija Lamot, Mark Spiridonović, Martin Pišlar) kreću u potragu za njima i upadaju u detektivsku avanturu na rubu nestvarnog.
Škop se kalila na filmu za djecu “Moj dida je pao s Marsa”, jednom od rijetkih hrvatskih ostvarenja s efektima, a u “Glavonji” odlazi par koraka dalje u vizualizaciji. “Glavonja” u naj-trenucima kolorno i scenografski izgleda kao film za djecu u režiji Wesa Andersona (“Kraljevstvo izlazećeg mjeseca”, “Hotel Grand Budapest”, “Feničanska spletka”) s maštovitom uporabom animacija, diorama i pastelnih boja. Nešto tako se ne može reći za neki drugi hrvatski (dječji) film, što je samo po sebi kompliment.
(S)likovnost i retro-moderna scenografija nose “Glavonju”, niveliraju povremeno nespretnu glumu pojedinih glumaca koji ne glume na materinjem jeziku i uzdižu film iznad prosjeka u dječjem žanru (“Dnevnik Pauline P. 1&2”, “Bumbarovo ljeto”), osobito kad Škop i Raymanova uposle jedinstvenu Milanovu nadrealnu neurodivergentnu perspektivu.
Njegov čudesan unutarnji svijet se preseli u vanjski, na trenutke pretapajući animaciju u igrane scene, tipa kad oživljeni dječakovi crteži linija postaju valovi olujnog mora. Vizualnost ne sakriva poruke priče ovog društveno vrlo značajnog filma, naprotiv samo je potiče.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....