Do posljednjeg sata: ‘Cleo od 5 do 7‘ je ovjekovječio jedno mjesto i vrijeme tijekom 90-minutne odiseje po Parizu 60-ih

“Napišite nešto o ovom filmu”, rekla je starija gospođa koja često dolazi u “Kinoteku” na izlasku s projekcije “Cléo od 5 do 7” (“Cléo de 5 à 7”, 1962.). Rečeno, učinjeno. Autor ovih redaka ionako je planirao tekstualno ovjekovječiti prvi kinosusret sa zadivljujućim filmom francuskog “novog vala” Agnes Varde, a nakon ovih riječi poriv je bio samo još veći.

“Cléo od 5 do 7” je “magnifique”, jedan prilično nevjerojatan film, tim više što je posrijedi Vardin prvijenac, iako ga se rijetko spominje u istoj rečenici s Godardovim i Truffautovim debijem “Do posljednjeg daha” i “400 udaraca”, slično kao i “Hiroshima, ljubavi moja” Alaina Resnaisa.

Varda je bila usamljena žena među “novovalcima” (tu su i Chabrol, Rivette, Rohmer), uključujući i Jacquesa Demyja za kojeg se udala, a to ju je činilo dodatno jedinstvenom u tom kružoku. Žensko oko se osjeti u svakom kadru filma, fotografsko također. Naime, Varda je bila fotografkinja prije nego što se okušala u režiji. Da se gotovo svaka od njezinih pokretnih slika pauzira i razvije u fotografiju, bilo bi materijala za najbolju umjetničku foto-izložbu na temu jedan grad i jedno vrijeme.

Pričajući priču o titularnoj Cléo (divna Corinne Marchand u prvoj velikoj ulozi), pariškoj pjevačici koju prvog dana ljeta slijedimo u stopu po gradu između pet i sedam sati popodne dok čeka rezultate biopsije i suočava se sa smrtnosti, Varda je je zauvijek ovjekovječila jedno mjesto i vrijeme, čak i više od Godarda.

Tijekom 90-minutne odiseje protagonistice film funkcionira i kao oda Parizu ranih šezdesetih i njegovim stanovnicima u ulogama slučajnih prolaznika i statista, osupnutih što ih kamera snima. Kamera prolazi ulicama i ulazi u kafiće, dućane, taksije, autobuse, a kadrovi su puni energije i života, u inat iščekivanju bolesti i moguće smrti koju je u uvodnoj sceni (pred)vidjela tarotska gatara.

Život se događa u svakom trenu, na mikro i makrorazini. Tako u kafiću Cléo osluškuje razgovore oko sebe u sceni vjerojatno “homažiranoj” u biseru “Oslo, 31. kolovoza” Joaquima Triera, pa npr. čujemo ljubavnike kako prekidaju aferu. S druge strane, malo suptilne političnosti, u taksiju (vozi ga žena!) slušamo, među ostalim, vijesti o alžirskim pobunjenicima.

Zanimljivo je da će najznačajniji susret Cléo doživjeti s vojnikom Antoineom (Antoine Bourseiller) u očekivanju odlaska upravo u Alžir, gdje možda i njega čeka smrt. Antoine i Cléo razgovaraju i šetaju se, voze se busom itd. u scenama zasigurno inspirativnim Richardu Linklateru (“Novi val”) za “Prije svitanja”.

Pariz iz autobusa izgleda magično u Vardinim doku-dramskim kadrovima, a kamera hvata i reklame za filmove u kinu (primjerice, “Elmer Gantry, le charlatan” s Burtom Lancasterom), kao što je Demy uhvatio plakat za “Cléo de 5 à 7” u “Šerburškim kišobranima”. U jednoj sceni ulazimo i u kino, gdje se vrti komični nijemi “kratkiš” s Godardom i Annom Karinom u glavnim ulogama, snimljen posebno za “Cléo od 5 do 7”.

Film djeluje lepršavo, ali ispod te lepršavosti krije se egzistencijalna drama o vremenu i (feministička) karakterna studija jedne žene, režirana s dosta poetičnosti i filozofskog upliva. Radnja se odvija u realnom vremenu, od pet do šest i pol popodne (projekcija u “Kinoteci” počela je u 17 i završila u 18.30 sati, čineći film još interaktivnijim).

A Cléo isprve nastupa kao prelijepa i pomalo tašta hollywoodska filmska zvijezda (na mahove nalikuje Marilyn Monroe), netko tko se napaja tuđim pogledima i vjeruje u besmrtnost. “Dok sam lijepa, živa sam”, kaže ona i kasnije izjavi: “Plaše me tuđi strahovi”.

Do polovice filma Varda snima Cléo u odrazima zrcala, u jednoj sceni podsjećajući na kadar “Građanina Kanea” s multipliciranom refleksijom Orsona Wellesa, a nekoliko kadrova orkestrira i u prvom licu, iz subjektivne perspektive glavnog ženskog lika dok korača ulicom i drugi gledaju u nju/kameru.

U početku je, izgleda, protagonistici bitnije kako je drugi doživljavaju nego kako ona doživljava sebe. No, s vremenom, propitujući život suočena sa smrću, ona se mijenja, postaje humanija i nije joj važno što drugi misle jer napokon biva važnija sama sebi. “Cléo de 5 à 7” je film u slavu žene i života do posljednjeg sata. *****