Radeći na legendarnom hororskom videospotu za naslovnu pjesmu s najprodavanijeg albuma svih vremena “Thriller”, Michael Jackson (1958. – 2009.) sugerira asistentu redatelja da kamera svakako uhvati i noge tijekom plesa, a ne da snima njega i plesače od pasa naviše.
Asistent dolazi do režisera videospota, inače poznatog Johna Landisa (“Braća Blues”, “Američki vukodlak u Londonu”, “Kolo sreće”), prenosi mu Michaelove riječi i ovaj prihvati sugestiju bez previše oklijevanja. Je li tako doista i bilo na setu “Thrillera”, spota koji je prestravio klince sredinom osamdesetih kad su ga vidjeli na TV-u, scena iz biografske drame “Michael” o kralju popa kao da reflektira snimanje samog filma.
Na mjestu Landisa je Antoine Fuqua, poznati redatelj akcijski orijentiranih ostvarenja (serijal “Pravednik”, “Suze boga Sunca”, “Pad Olimpa”...), proslavljen “Danom obuke”. Pokojnog Michaela, pak, zamjenjuje cijela obitelj Jackson, osim sestre Janet. Osjeti se da je “Michael” nastao pod producentskom paskom Jacksonovih. Fuqua je režirao film onako kako mu je Michaelova familija sugerirala – sigurno, ispeglano i pomalo sterilno, bez talasanja, u šljokičastim rukavicama kakve je sam Jackson volio nositi.
Redatelj se uspijeva raspojasati samo u koncertnim scenama koje mogu navesti na gibanje u kinofotelji zahvaljujući i nepresušnoj energiji Michaelova nećaka Jafaara Jacksona u debitantskoj glavnoj ulozi. Sve ostalo režirano je mahom po “ps-u” biografskog filma, klišeizirano, generički pa i površno.
Očekivanja od “Michaela” bila su velika nakon obećavajućeg foršpana, ali ovaj “biopic” je u konačnici ispao gotovo u razini razočaravajućeg filma o Bobu Marleyju (“One Love”) i napravio je korak nazad za žanr nakon biografija Boba Dylana (“Potpuni neznanac”) i Brucea Springsteena (“Izbavi me iz ništavila”), premda nije toliko “bad” kako bi se reklo po stranim kritikama, kamoli da je “smeće”.
Glazba je daleko najbolja stavka “Michaela” i fanovi će doći na svoje redanjem megahitova, uživo ili u studiju, od Jackson 5 faze do solo karijere i albuma “Off The Wall”, “Thriller” i “Bad” – “I’ll Be There”, “Don’t Stop ‘Till You Get Enough”, “Beat It”, “Wanna Be Startin’ Somethin’”, “Billie Jean”...
Znakovito je da se u filmu s albuma “Bad” čuje samo naslovna pjesma s čijom “live” izvedbom na Wembleyju film naglo i završava, ali ne i “Man In The Mirror”. Jer “Michael” je lišen introspekcije i prerijetko dozvoljava Jacksonu da se pogleda u zrcalo i ostane na samo sa samim sobom, tj. da film dopusti nećaku da istinski zaviri u stričevu dušu.
Jafaar je pojavno i plesački autentičan u ulozi, zrcalna slika strica, no tek na momente umije biti i emotivan, kao poslije prve operacije smanjivanja nosa i povremenim iskazima bolne usamljenosti. Potonje scene realizirane su pogrešno: kad Michael nabavi čimpanzu kao ljubimca (imao je i ljamu, žirafu i zmiju), Fuqua se često ponaša kao da snima komediju s kućnim ljubimcem, iako je jasno da je Jackson u životinjama (i igračkama) tražio prijatelje koje nije imao tijekom izgubljenog djetinjstva i preranog odrastanja, a to takve trenutke približava tragediji.
Čimpanza ima veću ulogu od Michaelove braće i sestara, reduciranih ne na sporedne likove, nego doslovno na statiste, pri čemu je, ponovimo, Janet nepostojeća u filmu, što ga čini krnjim, uz naprasan kraj. Fokus je na Michaelovu odnosu s ocem Joeom (karikaturalni Colman Domingo) koji ga je od nemirnih malih nogu glazbeno eksploatirao i psihofizički zlostavljao (tad ga dobro glumi Juliano Krue Valdi) jer mu je bila važnija zarada od dobrobiti djece, a majka Katherine (Nia Long) davala je podršku sinu, iako nemoćna da spriječi supruga u divljanju.
“Više nisam dječak u dječjem bendu, trebam svoju slobodu”, govori Michael tražeći neovisnost, ali i očinsku figuru u tjelohrantelju Billu Brayju (KeiLyn Durrel Jones). Međutim, ispada da je Michael bio dječak koji nije želio odrasti – izgubljeni dječak poput Petra Pana kojem se vraćao čitajući opet i iznova njegove avanture iz Nigdjezemske.
To je vjerojatno psihički predodredilo njegove kasnije problematične odnose sa svojom i tuđom djecom (držanje sinčića u naručju preko ograde balkona, optužbe za pedofiliju), što film stavlja pod tepih, prikazujući Michaela kao žrtvu (teško djetinjstvo, gadne opekline na snimanju reklame za Pepsi 1984.), pokušavajući funkcionirati kao nekakva apologija i popraviti njegov imidž.
Apologija je sveprisutna od uvodne do odjavne špice i provlači se i u sceni s Mikeom Myersom: on je u hitu “Bohemian Rhapsody” glumio direktora EMI-ja i odbio puštati titularnu pjesmu Queena, a sada kao da se iskupljuje za to kao predsjednik CBS-a koji se zalaže da se Michael i “Billy Jean” emitiraju na MTV-ju. “Michael” završava natpisom “Njegova priča se nastavlja” i najavljuje nastavak. Možda drugi film bude mračniji i kompleksniji. ** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....