Procesi i preobražaji: film o Kafki preispituje njegovo nasljedstvo u svijetu gdje umjetnost često postaje ‘proizvod‘

Odveć je malo filmova o Franzu Kafki, jednom od najvećih pisaca 20. stoljeća, znanom po književnim klasicima “Proces” i “Preobražaj”. Snimljeno je više tzv. kafkijanskih filmova, pa i skečeva (“metafora ka...”, Gitak TV – Mare Librum: Kafka). No, Kafka “biopic” je rijetka pojava. Najpoznatiji je “Kafka” Stevena Soderbergha iz 1991. s Jeremyjem Ironsom.

Da je biografski film o Kafki nastao u osamdesetima, idealan tumač književnika bio bi Crispin Glover (“Povratak u budućnost”) zbog nevjerojatne sličnosti. Treba zato pozdraviti novi Kafka “biopic”, nastao u koprodukciji Češke, Poljske, Njemačke i Francuske. “Franza” je režirala poznata poljska redateljica Agnieszka Holland (“Europa, Europa”, “Potpuna pomrčina”, “Zelena granica”), a u glavnoj ulozi nastupa debitant Idan Weiss, nominiran za EU Oscara za najbolju glumu.

Za razliku od Soderbergha, Holland je odlučila pokriti takoreći cijeli Kafkin život, ali napravila je to na netipičan, postmoderan način. Ima to smisla za čovjeka koji je napisao ovu rečenicu: “Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, ustanovio je da se u krevetu pretvorio u gorostasna kukca...”.

Ili ovu: “Leđa na kojima je ležao bila su mu tvrda poput oklopa, a kad bi malo podigao glavu, vidio bi da mu je trbuh podignut u obliku svoda, te postao smeđ i rebrasto podijeljen, a deka tek što nije spuznula s njega, jer se na vrhu jedva drži. Brojne noge, žalosno tanke u usporedbi s veličinom njegova tijela, treperile su mu pred očima bespomoćno...”.

Može i ovu: “Neko mora da je oklevetao Jozefa K., jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen...”. Holland je naumila kaleidoskopski obuhvatiti sve Kafkine procese i preobražaje gotovo pa od kolijevke do groba, dobro upućena u njegov opus (snimila je “The Trial” za poljsku TV 1981.).

U filmu se spominje Jozef K., a žohar gmiže po stolu tijekom obiteljskog ručka prije nego što ga spešta Franzov otac (Peter Kurth). Redateljičin vizualni pristup je dojmljiv na “meta” način razbijanja tzv. četvrtog zida, tj. pretapanja prošlosti i sadašnjosti. Kad Kafka u svojoj sobi ima osjećaj da ga gledaju, to je doista tako – promatraju ga posjetitelji praškog muzeja.

Svako malo Holland otputuje u budućnost (kao što je to napravio Jonathan Glazer u “Zoni interesa”) i prikazuje posjetitelje muzeja, turiste, turističke vodiče, “merch” s Kafkinim likom i djelom itd., preispitujući njegovo nasljedstvo u modernom svijetu gdje umjetnost često postaje “proizvod”.

Nekonvencionalnim, nelinearnim pristupom Holland odvažno dekonstruira biografski film, obično sveden na kronološku naraciju. Međutim, scenarij Mareka Epsteina počesto je ispunjen muzejskim podacima, što se kosi s režijom koja, pak, zna vrludati i prihvaćati tradicionalnu naraciju, iako se čini da ju je zgnječila kao Franzov otac žohara.

Da je to izbalansiranije i da se druga polovica ne čini mjestimice rastegnutom, film bi bio za (naj)veću ocjenu. Svakako, ima se ovdje što cijeniti pa i voljeti (lijepa romansa s Kafkinom drugom ljubavi Milenom Jesenskom koju tumači Jenovefa Bokova), a Hollandici svaka čast što je u poznim godinama (77 u vrijeme izlaska filma) sklona improvizirati i eksperimentirati, podsjećajući na Agnes Vardu u “Cleo od 5 do 7” i dokumentarcima. Varda bi Holland sigurno aplaudirala na “Franzu”. *** ⅔