Mak na kolac: Radu Jude stavlja mit o Drakuli pod satiričko povećalo i otupljuje očnjake mitskih vampirskih filmova

Oslikati kako posljednjih godina funkcionira um provokativnog rumunjskog filmaša Radua Judea otprilike je ekvivalentno onom internetskom “memu” u kojem velociraptor jaše morskog psa u letu noseći bazuku. Naročito je to uočljivo u njegovu novom projektu “Drakula” (“Dracula”).

Započevši karijeru kao “klasični” rumunjski novovalovac (“Najsretnija djevojka na svijetu”, “Svi u našoj obitelji”), Jude je nakon sinematičnog “Brava!” skrenuo u eksperimentalne vode s nesinematičnim kolažima od filmova – “Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao Barbari”, “Velika slova”, “Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” i “Ne očekuj previše od kraja svijeta”.

Baš kad se činilo da se malo primirio (“Kontinental ‘25.”), Jude se vratio eksperimentalniji nego ikad u “Drakuli”, još jednom njegovu filmu koji ima hrvatsku premijeru na Subversive festivalu. Jude subvertira mit o legendarnom rumunjskom vampiru, zabija u njega kolac i izlaže ga pržećem suncu, kao što je Stephen Dorff napravio Udu Kieru u “Bladeu”.

Drakulino nasljeđe podloga je da Jude stavi rumunjsko mitotvorstvo pod satiričko povećalo, ali i otupi očnjake mitskih vampirskih filmova od “Nosferatua” F.W. Murnaua i “Dracule” Francisa Forda Coppole do novog “Nosferatua” Roberta Eggersa. To što vampir u Eggersovu hororu ima veliku “alatku”, Judeu je povod da u starog “Nosferatua” ubaci “spam” reklame za povećanje penisa, a Coppolin je unakažen AI-jevskim rekreacijama vampirskog seksa.

S Judeom i izjavom da je “publika zasićena vampirskim pričama” bilo je jasno da njegov film neće biti arhetipski drakulovski kao istoimeni s potpisom Luca Bessona (također iz 2025.), koji nakon ovoga zaslužuje revalorizaciju, posebno nakon što razne AI inkarnacije slavnog vampira u uvodnoj sceni izgovaraju: “Ja sam Vlad Drakula, Nabijač na kolac, možete mi svi popušiti k...”, posredno i rumunjski redatelj koji se zabavlja bolje od većine njegovih gledatelja.

Doduše, film počinje metafilmski kao “making of” sa snimanja komercijalnog populističkog rumunjskog “Dracule” pomoću AI-ja na iPadu s puno golotinje, seksa, šala i slupanih vozila, po ukusu šefova studija. Redatelj tog filma (Adonis Tanța) vodi glavnu “priču” koja morfira u raznorazne podpriče i digresije.

Gledatelja se npr. odvodi do kabaretskog vampirskog seks-showa u restoranu gdje turisti mogu loviti vampire s kolcima u završnici pa i nešto više (veteran Gabriel Spahiu glumi Drakulu i Jonathana Harkera, a Oana Maria Zaharia je Mina, inače striptizeta s OnlyFans računom) te amaterske adaptacije rumunjskog romana “Vampirul” iz 1938. čija ekipa ne pokušava sakriti tragove modernog (automobili) u podlozi kadra, niti slučajne prolaznike da uđu u mizanscen.

Na određeni način Jude preuzima štafetu od Agnieszke Holland u “Franzu”, svodeći legendu, Drakulu (kao ona Kafku), isključivo na turističku atrakciju, a interesantne su i paralele između vampirizma i kapitalizma (sisanje krvi i duše). Spominje se vladina prijevara u vidu izgradnje tzv. Drakula parka (nešto kao kao onaj Jurski u “Kontinentalu ‘25.”?).

Park se nije izgradio niti su ljudi koji su uložili u njega dobili novac natrag kad je propao. Ima Jude još uvijek što za reći i bljesne ingenioznošću (“Oblik piramida dokazuje da dok su ih gradili sve manje im se radilo”) u kritiziranju AI-jevske degradacije umjetnosti i neposrednog poglupljivanja čovječanstva.

Međutim, kako bi to naglasio, Jude se malko previše zanio s generativnim AI-jem toliko da mu film zamalo postaje ono što ismijava (vulgaran, bezukusan, odbojan, rubno nepodnošljiv) i izgleda kao da ga je redatelj radio pomoću CHATGPT-ja s uputama “napravi mi judeovsku verziju ‘Dracule’ na primjeru mojih prethodnih uradaka ‘Bad Luck Banging Or Loony Porn’ i ‘Do Not Expect Too Much From The End Of The World’...”.

S potonjim filmom "Drakula" dijeli glumicu Ilincu Manolache. Usto, Jude je rastegao “Draculu” na gotovo trosatno trajanje (bio bi efektniji kao dvostruko kraći), a često gubi fokus nauštrb nasumičnosti i inzistira na nevažnim detaljima, tjerajući – da tako kažemo – mak na kolac.

Nakon nekog vremena ciljano ekscesni frankensteinovski konstrukt groteskne AI slike, skečeva, pripovijesti, horora i satire na račun društva i religije postaje repetitivan u digresijama i tzv. “dick jokes”. Računalno generirani penisi lete unaokolo i zaskaču glumce kao onaj dildo koji se otima kontroli u vicu o Muji i Fati (“Drž’ga, sve će nas poje...”). “Dracula” na trenutke djeluje kao “baksuzno bubanje ili bezumni pornić”.