Koncerti najpopularnijih svjetskih izvođača, koji uglavnom zaobilaze Hrvatsku, postali su prilično skupi i mlađoj publici nije lako priuštiti ulaznicu u paketu s odlaskom preko granice. Srećom, tu su koncertni filmovi koji nude približan doživljaj na velikom ekranu za nemjerljivo povoljniju cijenu kinokarte.
Ovakvi filmovi privlače fanove koji nisu u mogućnosti vidjeti/čuti uživo omiljenog izvođača, ali i one koji jesu i žele ponovno proživjeti koncertne uspomene. Nakon megahitoidnog "Taylor Swift: The Eras Tour", koji je zaradio 261 milijun dolara u svjetskim kinima, evo nam i "Billie Eilish – Hit Me Hard and Soft: The Tour" s dodatkom "Live In 3D".
Film o mladoj i talentiranoj senzaciji Billie Eilish (r. 2001.), osvajačici Oscara za Bond-pjesmu iz "Za smrt nema vremena" i višestrukoj dobitnici Grammyja, nudi ono što prethodnik Taylor Swift začudo nije ponudio – trodimenzionalnu viziju koncerta s 3D naočalama. K tome, za 3D iskustvo zaslužan je nitko drugi doli James Cameron, koji je s "Avatarom" patentirao spektakularne trodimenzionalne blockbustere.
Bilo je i prije trodimenzionalnih koncertnih filmova, npr. "U2 3D" iz 2007. godine. No tada se još nije dogodio "Avatar", kamoli njegovi nastavci koji su produbili 3D doživljaj. Zanimljivo je da je Cameron od svih pjevač(ic)a odabrao baš dokumentirati Billiein koncert u ekstra dimenziji.
Na prvi pogled redatelju njegova kalibra više bi odgovarale pjevačice poznate po scenskim spektaklima za "ponovno izmišljanje koncertnog iskustva" namjesto introspektivne Billie, koja je praktički sama na minimalističkoj pozornici, lišena scenografske i kostimografske pompoznosti.
Međutim, Cameronovi spektakli znaju biti najbolji u najintimnijim trenucima, bez popratnih efekata ("Terminator 1&2", "Aliens", "Bezdan", "Istinite laži", "Titanic"). A i njegovi filmovi često imaju snažne žene koje se ne boje biti ono što jesu. Billie je jedna takva žena, izvođačica spremna eksperimentirati i istraživati glazbeni medij onako kako Cameron istražuje filmski i, baš poput njega, ne slijediti trendove, nego ih udarati, stvarajući vlastitu verziju alt-popa s reperskim pa i punkerskim stavom.
Utoliko "Billie Eilish – Hit Me Hard and Soft: The Tour (Live in 3D)" prilagođen je pjevačici u svakom smislu, što bi moglo razočarati nekoga tko očekuje dosad neviđeni trodimenzionalni spektakl, naviknuti da to Cameron uvijek isporuči, ali ne i njezine fanove kojima je film najvećim dijelom i posvećen.
"U kreditima filma će pisati ‘Režija: Billie Eilish‘, a zatim sitnim slovima ispod ‘i James Cameron‘...", našalio se slavni redatelj, koji inzistira da je ovo "njezin show" i da je ona "arhitektica koncerta". Film je, tako, snimljen ponajprije na način da uvuče gledatelja u koncert i priušti mu osjećaj da je blizu Billie, tj. gledanje s najbolje pozicije u manchesterskoj dvorani, umjesto da, avatarski, neki zmaj ili nešto slično krene prema njemu.
Najdinamičniji dijelovi filma rezervirani su za trenutke kad Billie sama uzme (3D) kameru u ruke i snima sebe i fanove u "selfie" stilu u trku pozornicom (podsjeća na Axla Rosea i njegova mahnita zalijetanja po bini tijekom "Use Your Illusion" turneje), a onda je odloži na pod i ostavi da je snima dok pjeva.
Billie je magnetična, seksi i koketna (mačkaste oči), podsjećajući na spoj Scarlett Johansson i Kat Dennings, ali odbija igrati na kartu seksepila ili pokazivati atribute, za razliku od većine kolegica, i razbija imidž kako bi mlade pjevačice trebale izgledati, samim time i njezine obožavateljice.
Ona je odjevena u dječačkom sportskom stilu – dres, košarkaške hlače, bejzbolska kapa. Kao takva, Billie poručuje fanovima "slobodno budite svoji" i oni su joj zahvalni na tome što im je pomogla da prihvate tko su i što su. Kad se kamera odmakne od koncerta, fanovi (mlade djevojke, gayevi, lezbijke...) otkrivaju koliko im Billie znači ne samo kao pjevačica, nego i vodič kroz teške životne situacije, strahove i tjeskobe.
Kamera zalazi i u "backstage", prikazujući među ostalim kako se Billie sama šminka i vježba glas s trenerom preko FaceTimea, ali takvi trenuci pretežno su hagiografski, koliko god zanimljivi bili (maženje pasa iz azila kao ritualna terapija nje i njezine ekipe prije koncerta jer "svima treba malo pseće ljubavi"), odnosno nije baš da otkrivamo osobu iza pjevačice, za razliku od dokumentarca "Billie Eilish: The World‘s a Little Blurry".
Svakako, film je bolji kad se vrati na pozornicu i pronalazi male-velike trenutke koncerta, primjerice kad dvoranom zabljesnu svjetla mobitela tijekom izvođenja "Wildflower" ili Billie zatraži od fanova minutu tišine za njezine uvodne šapate u pjesmi "When The Party‘s Over". Trodimenzionalna intima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....